KAŽI NESPOSOBNOM DA JE NESPOSOBAN, PA ĆEŠ VIDJETI NA ŠTA JE SVE SPOSOBAN!
Jesmo li možda zemlja u kojoj nesposobnih nema? Ako je tako, odakle nevolje i problemi počinju? Odgovor je: ''odozgo'', od ''vrhova vlasti''. Vlast u svojim rukama drži poluge za pokretanje mehanizama upravljanja društvom. Znači li to da imamo u vlasti ljude koji nemaju sposobnosti, ali imaju ''pozicije''? Gledamo ih i slušamo u svakodnevnici. Nesposobni da išta promijene nabolje, mogu da budu vrlo grubi u obraćanju javnosti, ali i vrlo ljubazni. U oba slučaja, radi se o ''sjajnim igračima'', upornim, promućurnim. Samo naizgled jaki, jer očito imaju neko zaleđe. Naročito poslije sastanaka ''na nivou''. Neko ''jači'' ih gura'' ili ''drži''. A taj se oglasi samo onda kada ''naš'' odveć ''zabrlja''. Kada se javnost počne čuditi, a mediji razgalame i raspišu.
Priča o (netransparentnom) poslovanju javnih preduzeća objašnjava jedan od načina na koji se izvlače pare od poreskih obveznika. Na tenderima koje organizuju javna preduzeća, uposli se firma za koju je jedva ko i čuo i koja je bliska sa vladajućom strukturom. A ona, naravno, kontroliše ta javna preduzeća kroz direktore koje je tu postavila. U nekim od tih preduzeća direktori su veoma bliski rođaci ljudi koji sjede u Vladi.
Godinama se slušaju obećanja da će se sa takvom praksom prekinuti. Naravno, vrlo brzo se uvidi da od toga nema ništa, jer u svim tim javnim preduzećima svake je godine situacija ista. U centar pažnje dolazi i pitanje nove tajkunske klase, pitanje "koje se u ovakvom društvu izbjegava". Pitanje javnih nabavki, trošenja fondova, privilegovanog poslovanja otvara novo pitanje. Sa radikalnom promjenom političkog režima prirodno je da dolazi do stvaranja nove tajkunske klase, i možda upravo u tome leži jedan od razloga sve većeg nezadovoljstva moćnih pojedinaca, čijoj taštini svjedočimo kroz intrigantna izvješća o ''podmuklim'' napadima i ubistvima ''biznismena''. Tu se sada formiraju neki novi snalažljivci, sposobni da se lično okoriste bezbrojnim načinima i sredstvima prinude i ''rupa'' u zakonima i propisima, i da se zatim, mirno povuku negdje u inostranstvo, izbjegavši kazne i zatvor.
Zaoštravanje sukoba sa EU je neizbježno, jer će se vrlo brzo vidjeti da sve ono u šta su ''vladajući'' ušli nisu sposobni da isporuče, u ekonomiji, politici ili pravu. Oni jednostavno nemaju taj kapacitet i strukturno nisu sposobni, jer stranka koja je zauzela glavne pozicije dokazuje da može jedino da se izdržava kroz izvlačenje javnih pâra – kroz javna preduzeća, stranačko zapošljavanje, subvencije koje idu sa provizijom...
Stara generacija tajkuna polako gubi svoje privilegije, samo, ne kaže se da se stvara nova generacija. Javnost o tome manje priča, jednim dijelom zato što su mediji u debeloj defanzivi i zatvoreni za te priče, ali i zato što šira javnost zapravo i ne zna ko su ti ljudi. Nema dovoljno ovakvih afera koje izlaze napolje, jedino se zapravo vidi ko su ti ljudi – veoma bliski ''vrhuškama'' i sve više i više ćemo saznavati ko su oni, ako bude bilo novinara koji će smjeti da pišu o tome.
Samo, naivno je misliti da je EU "nezainteresiran igrač", kojem je svejedno navodna promjena vanjske i unutrašnje političke orijentacije. Političari i lideri stranaka brzopleto i impulsivno reaguju, misleći da igraju igru sa svojima, iz stranke – pa će ''na foru'' da prevare. A ovi iz EU nisu fizikalci, to su ozbiljniji ljudi, i te sitne prevare i šibicarenje ne prolaze.
U svudprisutnoj refeudalizaciji društva ne treba precjenjivati značaj tih ''nekih ljudi'' koji su oko ''vladajućeg'' (lidera). Ovo je vlast samovolje, pohlepe i taštine jednog čovjeka, ne postoje tu neke klike, a ni elite. Ovdje sociologija ne pomaže mnogo, ovdje postoji jedan čovjek kome se sve i svako podređuje ''po redu'' – kako on ustane ujutru, kako mu dođe, tako je. Ti ljudi oko njega su u igri dok njemu to odgovara.
Najave da mnoga javna preduzeća idu u privatizaciju i da će zenička Željezara biti prodata na sličan način kao mnoga druga prije, prilika su da tajni ugovori sadrže razne vrste prljavih dogovora. Vjerovatan uslov za prodaju Železare će biti taj da država mora da daje subvencije za njeno poslovanje. Vjerovatno je da će ova prodaja, ukoliko do nje i uopšte dođe, podrazumijevati dodatna budžetska izdavanja koja se sad ne vide. Onda će to morati da se doda u rebalansu, i to znači da će budžet da se raspadne ako bude došlo do još nekog takvog dila. Onda će ponovo nastati veliki budžetski deficit, i dalje će se morati zaduživati, a smim tim i stvarati još veći problem nego što je bio prije. Zapravo nijedan problem neće biti riješen.
Sve je više razmišljanja da treba preko preduzeća prestati voditi socijalnu politiku. To je jedan od razloga naše propasti. Jedini razlog, koji se najčešće poteže, zašto Željezara i druga slična preduzeća ne smiju da propadnu, jeste da zaposleni ne bi umrli od gladi. To je socijalno pitanje. Pretpostavlja se da bi bilo jeftinije i ekonomski racionalnije zatvoriti Željezaru ako je neefikasna, a onda tim ljudima dati socijalnu pomoć. Da bi Željezara dobila subvenciju od nekoliko ''desetaka hiljada'' svakog mjeseca, i to dok ne radi, te pare se moraju uzeti od ljudi koji nešto privređuju, i onda ispada da oni finansiraju zatvorenu firmu.
S druge strane gledišta, sa takvom politikom, bi se možda došlo do, ekonomski rečeno, u ''ravnotežu na nižem nivou''. To znači niži nivo plata, niži nivo zaposlenosti, i niži nivo BDP-a. Priča o slobodnoj trgovini je velika prevara i zabluda. Nije Njemačka ili Amerika postala bogata zbog slobodne trgovine, upravo suprotno: sve te zemlje su postale bogate zato što su bile protekcionističke. Šta bi se sad desilo da se naša zemlja potpuno otvori, da ukine sve subvencije i da nema nikakvih carinskih barijera? Mogli bismo da ''zatvorimo ćepenak''. Mi ni u čemu nismo konkurentni. Mi sa njemačkom firmom ne možemo da budemo konkurentni baš nigdje, osim da se njima ne isplati da dovlače kobasicu iz Hamburga ovamo. Nijemci su osvojili kanale distribucije, imaju ekonomiju obima, imaju vrhunski marketing, ulaganje u reklamu, imaju zaduživanje po 2 % i niže. Ne može se goloruk protiv Golijata od dva i po metra, morao bi neki kamen da se nađe.
Politika subvencija je načelno moguća ukoliko postoji veoma mali broj preduzeća koje ih dobijaju. Da bi se te subvencije finansirale, morao bi se dio privrede koji radi veoma visoko da optereti porezima, dažbinama, doprinosima i taksama. Pošto je to za njih neizdrživo, nema se ni dovoljno para za penzije, za zdravstveni fond, i nema dovoljno para za plate, i onda će se morati smanjivati sve to, da bi se samo preživjelo.
Eventualnom prodajom telekom-operatera Vlada bi mogla pokušati da zatvori budžetske rupe, kojim će onda telekomi odlaziti u tekuću potrošnju, ali to je najgore rješenje. Osim ako neko hoće da gradi pod koncesiju luku Bar i prugu preko Čapljine, Mostara, Sarajeva, Doboja, Tule, Zvornika do Beograda - onda je ona isplativa. Ako neće, ako to država finansira, prugu na kojoj ne bi bilo dovoljno čak ni putnika, a ne teretnog transporta, to bi tek bilo najgore rješenje. Jedan besmisleni infrastrukturni projekat, to je ludilo. U Španiji ima aerodroma na koje nikada nije sletio ni jedan jedini putnik. Bolje onda pare davati na gubitke koji se prave, nego da se zadužuje po visokoj cijeni. Načelno bi trebalo biti protiv privatizacije telekoma, ali, imajući u vidu sposobnosti ovdašnje političke elite, možda je to dobro rješenje, jer će ove telekom prije ili kasnije uništiti.
Primjedbe
Objavi komentar