Kazna bez zločinaca
Godne prolaze. Više ni ne pitaju „Mogu li!?“, samo prođu. Čekanje se nastavlja. Nervoza potvrđuje da je organizam živ. Iscrljen, ali ipak živi. Sjedim i razmišljam i bolna pitanja mozga se stresu u svrbež ovih deset vrhova prstiju. Pitam se koliko je od mojih prijatelja na fejsbuku sa ratnom prošlošću i to ne običnom, vojnom, već onom najgorom mogućom vojnom. Koliko je njih pucalo u druge vojnike? Takvih znam da ima podosta. Koliko je njih pijanih i nadrogiranih ispaljivalo granate na civilne ciljeve? Da li se među njima slučajno krije neki zločinac? Onaj monstrum nojgori. Onaj koji je bezpogovorno izvršavao naređenja ili je saminicijativno hrlio da ubija razoružane ljude, momke, dječake. Onaj koji je silovao svoje susjede ili komšinice, njihove kćerke... Pitam se. Ima li takvih da prohodaju mojim ulicom!? Mislim da ih sveukupno ima mnogo. Vjerujem da su mnogima HDZ. SDS/SNSD, SDA obezbjedile bijeg u Srbiju, Rusiju, Hrvatsku, Austriju, Australiju, Kanadu, SAD, Belgiju, Holandiju