NEZAVISNI

Ranih osamdesestih godina u Londonu nisi smio otići u prodavnicu zbog terorističkih napada. Prije toga, bilo je to i sa Italijom. Evo sad je Pariz na redu. Ne treba zaboraviti i veliki priliv izbjeglica u Evropu. Sve su to velike eskalacije nezadovoljstva izazvane nepoštenom razmjenom dobara u suštini. Nisu te bombe postavljane zbog nesuglasica u pristupu nauci ili kulturi nego sasvim konkretan razlog je, a to je, nema novaca. Prije dvije hiljade godina Sokrat je razmišljao parafraziram: ljudi nisu po prirodi jednaki, svaka individua je različita, te ni principi demokratije ne mogu to ispraviti... Svako društvo koje to u praksi ne uvažava, čini tiraniju nad pojedincem.... Tako je bilo prije dvije hiljade godina, danas je to mnogo, mnogo veće. Krupni kapital se ujedinio i želi da pod svoje podvede čitave države i narode. Ali nije našao riješenje za običnog malog pojedinca koji misli svojom glavom i ne želi biti u okovima. Za zapadnu demokratiju tvrdim i svjedočim da kapitalističk...

Ovo je trebala biti tek jedna dobra priča u kojoj se jedan običan mali savez iz zemlje od nepunih 4. Miliona stanovnika trebao predstaviti sa svojim eksponatima. Trebala je tu biti paleta golubova i rasa koje su nepoznate Evropi i nikada neće biti velike kao neke druge rase. Ali one su naše rastu, izpile se, formiraju u našim golubanama, budžacima i napuštenim objektima. Strast za visinama, strast za estetskim savršenstvom ne može se stvoriti za sedmicu, za sezonu, za godinu, treba najmanje dvije decenije da se formira jedna rasa. I onda kada je trebaš pokazati pojavi se neko ili nešto i to ti onemogući. Iza tih rasa su tone kukuruza, hiljade poklonjenih golubova. Sati i sati provedeni u golubarniku analizirajući primjerke, bezbroj svadja sa suprugama tipa „Opet smo zakasnili zbog golubova“. I na kraju kada želiš da pokažeš šta imaš kažu ti, ne može. Nikome nije jasno da je problem jedna opasna bolest koja niti se pojavila, niti golubari znaju za nju. Jednostavno da ne možeš razum...

Ideja i stanje duha o kojoj ž elim pri č ati je nešto što me ve ć nekoliko vremena veoma doti č e. Sa jedne strane grupa istomišljenika koja nosi jednu ideju, a sa druge stanje duha velike ve ć ine sa kojom pri č am o toj ideji. Veliki je broj onih koji bi da ideja ima i glavu i rep i svaki ć ošak definisan, veliki je broj onih „gleda č a“ koji bi i da kritizerski uzmu svoje u č eš ć e u svemu ovom, a da, ako nešto krene po zlu, mogu re ć i, ja sam ovdje prolaznik. NE Ć E MO Ć I. Prolaznici su prošla  stvar.  Po prvi put u zemlji Bosni se gradi nešto što po č inje od temelja. Svi vi koji čitate ove redove samo se podsjetite koja je politička partija ili pokret formiran iz baze. Da li je formiran na taj način ili je predsjednik sakupio istomišljenike i rekao nešto  poput ja ću biti predsjednik, a vi formirajte bazu. I tako bi. Koliko partija je nestalo upravo zato što je ili glavešina otišao sa vlasti ili se prestao interesovati za „velike ideje“ zbog kojih je ...