NEZAVISNI

U okviru svojih humanitarnih aktivnosti, moto klub “Plavi vitezovi” iz Sarajeva danas je posjetio dječaka rođenog bez ruku, Ismaila Zulfića iz prigradskog naselja “Tetovo” . Pored novčane podrške roditeljima, Plavi vitezovi su Ismailu predali novi kompjuter, dar anonimnog donatora u ime dječaka Darisa i djevojčice Mrvice. Humanitarna akcija izvodi se u saradnji sa udruženjem “LOTOS” Zenica koje radi na pružanju podrške djeci sa poteškoćama u razvoju. U Bosni i Hercegovini grupa entuzijasta policajaca odlučili su da se pridruže velikoj obitelji Blue Knights te su primljeni u punopravno clanstvo prije 4 godine. Osnovni cilj je promicanje sigurne vožnje i uspostavljenje prijateljskih odnosa među svim članovima ove organizacije. Osobito su ponosni na pomoć koju pružaju diljem svijeta onima kojima je to najpotrebnije. Akcenat daju na djecu sa posebnim potrebama. Blue Knights-i su osnovani 1974. godine u Bangoru, Savezna američka država Maine. U početku se radilo o malom, lokalnom moto-

          Sjetih se jednog dogadjaja prije dvadeset pet godina. Tada su računari bili toliko "moćni" da bi danas svaki običan telefon imao nekoliko stotina puta imao veću memoriju od tih moćnih sprava. Tada sam objašnjavao jednom od sekretara osnovnih škola da bi računari bili izvrsna stvar za vodjenje evidencije u školama. Naravno da od toga nije bilo ništa. Jer on tada nije mogao uvesti računare u školu, direktor se bojao uvesti novinu.           Danas, sam čitao tekst Abdulaha Sidrana. Bosansko hercegovačkog književnika, koji je kao hobi uzeo u obzir sebi da pročita sve udžbenike koje njegova djeca koriste. I naravno žali se. Naravno. Na kvalitet napisanog.           Poznajem ljude koji se dobro razumiju u ergonomiju tijela i mlada tijela u razvoju. Oni se žale na težinu školskih torbi. Još nikada im nije uspjelo da smanje veličinu i težinu udžbenika samim tim i školskih torbi. Nije im uspjelo.           Poznajem roditelje koji se žale na cijenu koštanja udžbenika.

Danas su skokovi sa starog mosta po prvi put drukčiji. Tradicija i navika su od danas zaboravljene. Nema više mostarske laste. Krupni kapital kupio je i Mostarce. Da li će narednih godina sa starog mosta skakati Mostarska lasta. Puno je pitanja, razočaravajuće za one koji vole ovu našu osobenost. Mostarska lasta ne skaće se nigdje na svijetu osim u Mostaru. Ali od danas zaboravimo na to. A to je Skokovi sa Starog mosta u Mostaru tradicionalno su takmičenje u skokovima u vodu koje se organizira svake godine krajem jula. Tradicija je da mostarski mladići skaču sa Starog mosta u Neretvu. Budući da je rijeka vrlo hladna, ovo je dosta rizičan poduhvat i samo najvještiji i najspremniji skakači odvažit će se na skok. Skokovi datiraju iz vremena gradnje samog mosta, ali prvi skok zabilježen je 1664. Formalno takmičenje ustanovljeno je 1968. i otad se održava svakog ljeta. Skokovi se izvode u 2 kategorije: na noge i na glavu (lasta). U skokovima na noge poželjno je da skakač prilikom ulaska u

Moja prijateljica Selma je dogovorila jednu izvrsnu priču za sutra. Moj prijatelj Muhamed je napravio tekst koji sam preuzeo sa njegovog bloga. Sve u svemu mom prijatelju Ismailu obezbijedili su tek malo lakši život. Volim imati ovakve prijatelje. I volim prijatelje mojih prijatelja. Sigurno se sjećate priče o dječaku iz zeničkog prigradskog naselja Tetovo koji je rođen bez ruku!? Almina Zulfić, Ismailova majka je prema pisanju medija iz 2011.godine krivila ljekare za previd. Naime, ona je dan prije porođaja bila kod ljekara, koji je nakon obavljenog ultrazvuka kazao da je "dječak vrcav" i da će se za koji dan roditi. Kada se Almina porodila u Kantonalnoj bolnici Zenica, ljekari su mogli samo konstatirati da je dječak rođen bez ruku, s jednom zakrivljenom nogom, dok su na drugoj nozi prsti spojeni. Nezvanično, kao jedan od uzroka spominjano je i aerozagađenje, odnosno Mittal i njegov štetni uticaj na zdravlje ljudi prigradskog naselja Tetovo. U okviru svojih humanita

Kada se čovjek pozabavi proizvodnjom hrane onda shvati kolike probleme mogu proizvesti priroda i stanovnici u prirodi. Ono što se dešava medju ljudima je dječija igra, a pravi problemi su ipak skriveni. Nisam niti razmišljao šta me čeka prije dvadeset pet  godina kada sam posadio orahe. Jedna parcela ne korištena onako intenzivno, idealna za orahe. Nije neki kvalitet zemlje, ali nedostajalo je i radne snage da se to održava, pa rekoh najbolja varijanta je posadiš orahe i pobereš ih u jesen. Ne lezi vraže, tek kada se pojavila ozbiljnija proizvodnja oraha pojavili su se i problemi u obliku vjeverica. Slatke male plahe  životinjice su me ispočetka i zabavljale. Nisam shvatao otkuda one tu i šta ih interesuje. Medjutim, u mom špajzu sve je više prostora a sve manje oraha. Trebalo bi da je obrnuto ali vjeverice su to. U borbi protiv njih padale su mi na pamet razne ideje. Mačka! Poneku vjevericu udavi mačak, al to je priroda, al one kad beru orahe, ne misle da i moja deca treba da jedu

Nakon bloga na temu jedne političke partije koja je iskoristila izglasavanje Zakona o radu za svoju promociju jer su bili u prilici da se zbog njihovog glasa taj zakon prodje ili ide u ponovnu proceduru. MMF očekuje novi zakon o radu da bi nova tranša novca stigla vlastodršcima u BiH, a političke partije su gledale da se utrkuju u dodvorničkom ponašanju prema MMF. Kao da su na izborima za njih glasali iz MMF-a, a ne gradjani BiH.  Naravno da sanacioni program ekonomskih odnosa u BiH zahtijeva puno ozbiljniji pristup od onog koji daju političari na vlasti. Kao prvo promjena poreskog sistema u kome je neophodno oboriti poresku osnovu i omogućiti da manjim porezima pojeftine sveukupni proiozvodi u BiH. Kratkoročno došlo bi do manjka finansijskih sredstava u budžetima, ali, uštede koje političari ne sprovode su neophodne. Vrlo brzo bi smanjenje poreza dalo efekta jer bi puno više ljudi pokrenulo neke svoje biznise i baza onih koji plaćaju porez bi se povećala samim tim i budžet bi se

Sinoćnja tribina na kojoj je predsjednik Naše stranke branio činjenicu da je glasao za Zakon o radu bila je puna stvari koje mi se nisu dopale. Previše okolišanja, mnogo politiziranja, bez pravih argumenata i ekonomskih opravdanja za ovakav jedan potez. Ne bih ja o tribini nego o onom kako ja vidim Zakon o radu i naravno ovu tribinu. Pitanja koja sam želio postaviti nekom ko je glasao za ovaj Zakon su pitanja koliko će radnika dobiti posao zbog ovog Zakona i npr. koliko će manje biti nezaposlenih poslije uvodjenja ovog Zakona medju zaposlenike. Nisam dobio odgovor. Mada je bila priča da su ozbiljno pristupili ovoj temi da su se pozabavili ovim Zakonom da su se pripremali za raspravu o ovom Zakonu i desilo se na tribini da su rekli da nisu razgovarali sa radnicima o njihovim potrebama da nisu imali stručnu ekipu ljudi koja bi po pojedinim temama dala svoje mišljenje. Dobio sam odgovor da su zaista samo iz jeftinih politikantskih razloga glasali za ovaj zakon. Bez obziljnijeg p

Ne bih pričao o onom o čemu govore mediji. Čovjek od 60 ljeta sa puno odigranih i velikih i malih utakmica iza sebe nije za samoubistva. Pogotovo se to ne slaže sa pokušajem samoubistva. To mi izgleda, kao riješio da se ubije, pa kada je povukao horoz, pokolebao se. Nemoguće. Ovakvi ljudi kada odluče da urade nešto oni to i urade. Nisu to kolebljivi ljudi. Sjećam se da sam davno pročitao članak o ljudima u Americi relativno mladim koji sa četrdesetak godina na pozicijama menadžera nemogu dalje. Razduže sve i odu živjeti na selo. Neki od njih toliko pretjeruju da čak nemaju niti električnu energiju na farmama i žive i rade samo da obezbijede prostu egzistenciju za sebe. Nedavno naidjem na članak ljudi u Japanu koji se zatvore u sebe i ne žele komunicirati sa bližnjima. Čak i po nekoliko godina. Zašto!!! Tri puta zašto!!! Krupni kapital , trka za novcima potroši čovjeka. Prirodno stanje čovjeka jeste da je lovac ali ne tako često i toliko snažno kako danas želi krupan kapi

Politički haos u Bosni i Hercegovini koji se gradi još od kraja rata dakle dvadesetak godina stigao je do vrha piramide u kojoj oni koji su na vlasti pokazuju svoje pravo lice i nemoć organizovanja života društveno političke zajednice. Zadnji primjer odnosno primjer koji je u kontinuitetu tu već dvadesetak godina su penzioneri.  Naime, podjela penzija je nešto što je praznik koji se dešava svakih mjesec dana. U Bosni i Hercegovini i taj praznik, radosno očekivanje poštara ili odlazak u banku i dizanje penzije na blagajnama je udaljen od ljudi. Iako je obračunski bitno računati penziju od prvog u mjesecu ipak državni službenici su već stigli do desetog za podjelu iste. Ne samo to. Penzioneri su obzirom da nema dovoljno finansijskih sredstava primorani poštare čekati na ulazu u pošti. Penzioneri zadnjih nekoliko dana u ranim jutarnjim satima čekaju penzionere sa svog rejona da dobiju penziju. Ne bi to bio problem. Problem je poslije podjele. Naići će sitni lopovi sjecikese ili v

Za danas pišem čisto nacionalnu priču, ali mi je namjera kroz primjer jedne političke partije pokazati gdje smo stigli za kratko vrijeme. Zadnjih dvadesetak godina zaronili smo duboko u glib i kal iz kojeg nam može pomoći samo totalni reset ili kakva vojna hunta. Ali su tu dva pitanja za neki drugi blog, ko bi mogao biti vojna hunta i gdje je ta snaga da se usprotivi političarima da naprave paralelne svijetove. Jedan u kome žive oni i onaj prvi u kome živimo mi obični gradjani, strpljivi i naivni da čekamo bolje sutra. Prije dvadeset pet godina bio sam na jednoj tribini gdje je tadašnji predsjednik HDZ-a, Stjepan Kljuić govorio o političkim riješenjima zajedničkog života i nastupa na medjunarodnoj sceni. Priča je bila, kao, tada "muslimani" će ići na jug, sds i njegovi predstavnici, tu je bila Biljana Plavšić, će ići na istok, a njima iz HDZ-a ostaje zapad i eto ti ga na, teče med i mlijeko. Tribina se zvala "TAČNO U PODNE" , a danas bi se mogla zvati "PONOĆ