Kada će računari ući u BiH škole
Sjetih se jednog dogadjaja prije dvadeset pet godina. Tada su računari bili toliko "moćni" da bi danas svaki običan telefon imao nekoliko stotina puta imao veću memoriju od tih moćnih sprava. Tada sam objašnjavao jednom od sekretara osnovnih škola da bi računari bili izvrsna stvar za vodjenje evidencije u školama. Naravno da od toga nije bilo ništa. Jer on tada nije mogao uvesti računare u školu, direktor se bojao uvesti novinu.
Danas, sam čitao tekst Abdulaha Sidrana. Bosansko hercegovačkog književnika, koji je kao hobi uzeo u obzir sebi da pročita sve udžbenike koje njegova djeca koriste. I naravno žali se. Naravno. Na kvalitet napisanog.
Poznajem ljude koji se dobro razumiju u ergonomiju tijela i mlada tijela u razvoju. Oni se žale na težinu školskih torbi. Još nikada im nije uspjelo da smanje veličinu i težinu udžbenika samim tim i školskih torbi. Nije im uspjelo.
Poznajem roditelje koji se žale na cijenu koštanja udžbenika. Nikada ali nikada nisu bili zadovoljni sa tim.
Naravno da sam pratio priču u medijima u kojima državni službenici i političari pričaju o velikoj količini novca koja odlazi upravo u te svrhe.
Naravno da kao prosječno informisan gradjanin BiH da znam za monopol pojedinih izdavačkih kuća na pojedina izdanja kao i na pogrešan i neusaglašen odabir prosjvetnih zavoda za udžbenicima.
Za sve ovo postoji riješenje. Informatika!
Zašto ministarstva obrazovanja ne uvedu elektronske udžbenike koji će se dijeliti preko interneta uz odgovarajuću šifru i samim tim će znati ko i kako koristi udžbenike. Tableti bi bili nešto što bi djaci nosili u školu i višestruko smanjili težinu svojih torbi.
Jedan tablet vrijedi manje od jednogodišnjeg iznosa novca za knjige i priručnike za tu godinu u školi. Dakle, odmah u drugoj godini tablet bi bio, opa besplatan.
Sve bi moglo kad bi se htjelo samo ostaje jedna činjenica a to je nepismeniost obrazovnih institucija tj. učitelja, nastavnika i profesore u njima da se koriste tim.
Danas, sam čitao tekst Abdulaha Sidrana. Bosansko hercegovačkog književnika, koji je kao hobi uzeo u obzir sebi da pročita sve udžbenike koje njegova djeca koriste. I naravno žali se. Naravno. Na kvalitet napisanog.
Poznajem roditelje koji se žale na cijenu koštanja udžbenika. Nikada ali nikada nisu bili zadovoljni sa tim.
Naravno da sam pratio priču u medijima u kojima državni službenici i političari pričaju o velikoj količini novca koja odlazi upravo u te svrhe.
Naravno da kao prosječno informisan gradjanin BiH da znam za monopol pojedinih izdavačkih kuća na pojedina izdanja kao i na pogrešan i neusaglašen odabir prosjvetnih zavoda za udžbenicima.
Za sve ovo postoji riješenje. Informatika!
Zašto ministarstva obrazovanja ne uvedu elektronske udžbenike koji će se dijeliti preko interneta uz odgovarajuću šifru i samim tim će znati ko i kako koristi udžbenike. Tableti bi bili nešto što bi djaci nosili u školu i višestruko smanjili težinu svojih torbi.
Jedan tablet vrijedi manje od jednogodišnjeg iznosa novca za knjige i priručnike za tu godinu u školi. Dakle, odmah u drugoj godini tablet bi bio, opa besplatan.
Sve bi moglo kad bi se htjelo samo ostaje jedna činjenica a to je nepismeniost obrazovnih institucija tj. učitelja, nastavnika i profesore u njima da se koriste tim.
Primjedbe
Objavi komentar