Kazna bez zločinaca

Godne prolaze. Više ni ne pitaju „Mogu li!?“, samo prođu. Čekanje se nastavlja. Nervoza potvrđuje da je organizam živ. Iscrljen, ali ipak živi. Sjedim i razmišljam i bolna pitanja mozga se stresu u svrbež ovih deset vrhova prstiju. Pitam se koliko je od mojih prijatelja na fejsbuku sa ratnom prošlošću i to ne običnom, vojnom, već onom najgorom mogućom vojnom. Koliko je njih pucalo u druge vojnike? Takvih znam da ima podosta. Koliko je njih pijanih i nadrogiranih ispaljivalo granate na civilne ciljeve? Da li se među njima slučajno krije neki zločinac? Onaj monstrum nojgori. Onaj koji je bezpogovorno izvršavao naređenja ili je saminicijativno hrlio da ubija razoružane ljude, momke, dječake. Onaj koji je silovao svoje susjede ili komšinice, njihove kćerke... Pitam se. Ima li takvih da prohodaju mojim ulicom!?

Mislim da ih sveukupno ima mnogo. Vjerujem da su mnogima HDZ. SDS/SNSD, SDA obezbjedile bijeg u Srbiju, Rusiju, Hrvatsku, Austriju, Australiju, Kanadu, SAD, Belgiju, Holandiju... Također, znam da su mnoge i sami likvidirali. I one poznatije i one manje poznate. U toku samog rata, a i poslije rata. Dio njih sigurno živi i među nama i nisu bili te sreće da ih vldajuća političko-vojna nomenklatura pošalje dalje odavde. Zaglavili su. Jadnici! Vjerujem da su se mnogi i sami ubili ili se svakodnevno ubijaju, alkoholom i drogama. Trule u oblacima dima u nekim zagušljivim podrumima sa željom da još poneku maloumnu budalu uvjere da su branili svoj narod kada su silovali i klali, kada su haubicama gađali djecu i civile. Sve, ne bi li se osjetili bar malo ljudima.

Ima takvih i po gradovima i po našim prelijepim selendrama. Seljaci im se iz straha klanjaju, a djeca o njima kroje priče i smišljaju prigodne legende. Dovuku svoje učmalo dupe i sivo lice do ispred džamije ili crkve za Bajram ili Božić, da podsjete ostale da još nisu crkli, a kad crknu i pod zemlju ih uvale uvjek se nađe nekoliko naših ljudi da halali i da kaže po koju kao da su bili ljudi. Kao da su branili i svoje i tuđe. Takvi smo ti mi u Bosni. Popisani kao Visokopostotni vjernici i licemjeri. Hodže, popovi i fratri svakako se rotiraju, pa često ni ne znaju u kakvu su župu došli i među kakve župljane, pa im ostaje najčešće da samo narod grde i na molitvu tjeraju. Prijepodne da oproste, a navečer da slučajno ne zaborave! Pa ne zna normalan čovjek kome to treba opraštati više i šta se to ne smije zaboraviti. I u takvom kolektivnom neznanju ni onaj koji sve zna, ništa više ne zna, a i ono što zna, najrađe bi da nikad nije ni saznao. Ne ide da je vjernik znatiželjan, al jebešga. Pa sad šuti. Zaborav ne dolazi kad mi to želimo, nego samo ako obolimo ili se Božji blagoslov spusti na čovjeka. Od blagoslova zaboravnog nema ništa, znači samo bolest ili smrt. I tako se normlan čovjek pretvori u šutljivu olupinu. Ženi zaveže šamarčinu ili ona njemu kad prepije na javnom mjestu i zine labrnju, a djecu su od malih nogu svakako naučili da šute. Djeca ni neznaju. I tako naša djeca čitaju između redova gledajući isprana lica svojih roditelja, grimase i signale. Da ne bi fasovali batina.

Da i zanemarimo na trenutak te avetinjske zlotvore koji nas dva-tri puta godišnje podsjete da živimo u zatvorima u koje su nas oni uveli, a mi se sami u njih zatvorili, zaključali i njima ključ na čuvanje dali. Najgore je kada se nagdje pojavi neki viskokodostojni šupak s odličjima, u ratnoj uniformi i sa zelenom, crnom ili crvenom beretkom pa ga instaliraju u prvi red ili saf. Skriveni iza ocila, šahovnice i ljiljana. I kada iza njega takvog stanu predstavnici nekog šupačkog i lažnog boračkog udruženja s reprezentativnim ratnim vojnim invalidom, predstavnikom stranke i vjerske organizacije. Pa ih mediji počaste mikrofonima i svjetlima, jedni se prekrste, a drugi pred licem otvore dlanove... a rata vidjeli nisu! Profiterčine. Samo magacine, trezore i pozadinske vojne štabove. Ni u snijegu do kukova, ni u blatu do koljena. NI kap krvi kapnula iz njih nije. To su oni za koje je u ratu uvjek bilo benzina i meze, koji su se slikali na linijama kada su pomjerene za nekoliko kilometara, ili nisu ni bili ovdje kada se ratovalo. E, takvi su čmarovi najgori! Zbog takvih nas 95% šuti, a 5% jadnika se uvlači da zgrebe za sebe nešto, ako se još šta ima zgrebati. A na slikama i snimcima sa nađu i djeca koja s tim svim nikakve veze nemaju, došla djeca isto onako kako idu u džamiju i crkvu. Došla djeca, jer su poslana da vide te avetinje i da se slikaju, da u novinama izađu, a možda i na dnevniku. Tako mi svoju djecu šaljemo da budu viđena. Da selo vidi. Da budu nacionalni polog svojih oronulih roditelja. I siročad šehida i poginulih boraca, da kamera suze nevine snimi. Fuj! Nema tu srama, ni stida. To su parade paunova pod reflektorima...

Onda mediji objave vijest. Vidljivo utegnuta i ispeglana novinarka i raščupani gladni kamerman u dronjcima. Bace nam tako madiji staru oglođalu šovinističko-fašističku kosku, a mi je opet glođemo. Glođe svako na svoj način, jer gladan glođat mora. Neko zagalami, pa si olakša... a većina samo proguta, šuti i gleda. Pričeka. Čeka... Čeka i opet ništa. Ustani ujutro, dovuci se do svog radnog mjesta, ako si te sreće da ga uopšte imaš, prelistaj novine, popij kafu, ispuši cigaru, idi kupi hranu, dovuci se kući, spavaj, ustaj, plati račune. I tako ukrug. I nezaboravi, slučajno, Allahu-Bogu da se zahvališ za svih ovih 25 godina sabura!

Ove utvare i njihovi zombiji i privjesci i ljigavi pratioci za mene nisu ljudi ni od roda, ni od imena. Ovakvi bezobraznici nisu suštinski vrijedni ni spomena. U mom životu njih nema. Takvi mojom ulicom ne hodaju, niti moj prag prelaze. Takvi se okupljaju među svojima i opijaju u blatu pod šatorima, tumaraju prašnjavim seoskim drumovima u gluhim noćima i mrakuju danju po podrumima ili se voze u državnim, kantonalnim ili republičkim limuzinama, okruženi sa po par orangutana s kravatama i sunčanim naočalama u pratnji zagušljivih bundi s golim nogicama i pola kile šminke, tri parfema i par retrovizora u torbicama. Takvi piju čaj ili jeftino pivo sa svijom narodom, a navečer se u vilama svi skupa poljevaju najskupljim viskijem i najlošijom kokom. Takvi svilom svoje guzicu brišu... a mi kosti naših najmilijih još uvjek tražimo... Već četvrt stoljeća. Od prošlog vijeka!

Čuvajte svoje sinove od njihovih raskalašenih kčeri, a još više svoje ščeri njihovih bahatih sinova. Čuvajte svoje. Čuvajte ih kao oči u glavi. Naučite ih da jedno govore, drugo misle, a treće rade, jer četvrtog kod nas nema. Pratite kojim ulicom šetaju i iza kojeg ugla zalaze. I spremajte se polako. Idite u šutnji što dalje odavde. Krenite na vrijeme. Zorom. Kad normalan svijet još spava. Izvedite svoju djecu iz ovog prokletog zatvora. Da ne stigne kazna vas, kad već nema zločinaca.

Jer. Zločin se nastavlja...