gradjani protiv političara, gradjanska neposlušnost kao vikend akcija

Građanska neposlušnost može se definisati kao “javni, nenasilni, a ipak politički akt savjesti, suprotan zakonu, koji se obično čini sa ciljem provođenja promjene u zakonu ili politici vlade”.  nije samo to ima još:  u građansku neposlušnost ubrajamo “one postupke koji su po svom obliku ilegalni, mada se razvijaju u okviru pozivanja na zajednički priznate osnove legitimiteta demokratsko-državno-pravnog poretka” (teorija demokratske legitimacije).
Građanski neposluh može predstavljati legitimnu akciju ili čin samo u slučaju uskrate pravde, shvaćene kao povrede individualnih ili manjinskih prava koja je počinila odgovarajuća konstituirana demokratska većina. Na taj način, građanski neposluh je usmjeren na zaštitu individualnih prava prema demokratskoj političkoj zajednici.
Za Gandhija, građanski je neposluh podvrsta Satyagraha djelovanja (nenasilni otpor prakticiran u Južnoafričkoj Republici i Indiji u prvoj polovici XX. stoljeća) koji označava “kršenje zakona od onoga koji pruža otpor, na civilni, odnosno nenasilni način. Kršitelj priziva zakonsku kaznu te radosno podnosi boravak u zatvoru”. Sličnog je stava, glede kazne za neposluh, i J. Rawls koji smatra da ukoliko je pojedincu iskreno stalo do pravednog poretka, on će prihvatiti kaznu koju je zaslužio prema postojećem (nepravednom) zakonu te će prihvatiti čak i neke nepravedne zakone, ukoliko oni ne prelaze određenu granicu nepravednosti. Pojedinac se mora žrtvovati kako bi uvjerio ostale članove društva da njegovi postupci imaju dostatnu moralnu bazu u političkim uvjerenjima zajednice. “Ova vjernost zakonu pomaže da većina shvati da je čin zaista politički svjestan i iskren, i da je usmjeren ka javnoj svijesti o pravednosti”.
U nekim demokratskim državama, polazi se od pretpostavke da državljani duguju svoju lojalnost svojim konstitucionalno uspostavljenim institucijama. Ako se zadonodavac drži procedure i načela pravde koja su zajamčena ustavnim aranžmanom, te ako se ne krše politička ili građanska prava državljana, tada neposluh nije legitiman način političkog djelovanja.
Što se tiče legitimnosti odnosno, opravdanosti građanskog neposluha neke teorije daju potpuno apstraktne kriterije (kao npr. radikalna teorija građanske neposlušnosti – nepravednost zakona opravdava neposlušnost takvim zakonima), dok druge pokušavaju dati ipak preciznije kriterije opravdanosti. Među teoretičarima građanske neposlušnosti Rawls je utvrdio najkonkretnije kriterije opravdanosti građanske neposlušnosti. Prema Rawlsu, “opravdanost neslaganja sa zakonom i institucijama ovisi o mjeri u kojoj su ti zakoni i institucije nepravedne”, a slučajevi očitih i bitnih nepravdi bi bili: negiranje načela jednakog prava na slobodu; uskračivanje prava glasa i prava na rad; uskračivanje slobode kretanja ili ako se vrši represija nad nacionalnim manjinama i nekim religioznim sektama. Uz to Rawls postavlja još dvije pretpostavke: iscrpljenost svih legalnih oblika za uklanjanje nepravde i jasno određivanje granica građanske neposlušnosti da ne dođe do masovnog nepoštivanja ustava i zakona.”
Može se konstatovati Kada se ne poštuje doktrina o pravnoj jednakosti svih ljudi, kada zakoni koji pogađaju život i slobodu nisu opći zakoni, kada postoje retroaktivni zakoni koji narušavaju princip univerzalnosti zakona i kada izvršavanje zakona koji pogađaju život i slobodu nije prepušteno organu odvojenom od državnih institucija koje donose odluke.
Iz svega iznesenog može se doći do zaključka da građanska neposlušnost, uopćeno promatrano, nije usmjerena ka neposrednom svladavanju konkretnih problema, već je njen cilj prije svega potaknuti javnost na razmišljanje, pobuditi etička razmatranja, preispitivanje legitimnosti vlasti te stvoriti društvenu klimu koja će tako prisiliti vlast na promjene.