Izraz moralne autonomije čovjeka, teorija, lekcija 3
Od vremena od kada su ljudi postali svjesni svojeg postojanja, njihova misao je bila usmjerena na razmišljanje i priželjkivanje političkog sustava u kojem bi svi pojedinci bili slobodni i dostojanstveni, odnosno u kojem bi svi članovi bili međusobno politički jednaki, kao kolektivitet suvereni i u kojem bi oni posjedovali sve kapacitete, izvore i institucije koji im trebaju vladati nad sobom samima. Moderna demokratska država koja od XIX. stoljeća crpi svoje motive iz koncepta liberalne demokracije danas se uzima, uz određene modifikacije i nadogradnje, otvorenim i poželjnim okvirom uređenja suvremene države. U takvom konceptu demokracije, gdje je država zajednička institucija svih svojih članova, ne bi se smjelo ekonomski tiranizirati ekonomski slabije od strane ekonomski moćnijih, odnosno tiranizirati politički slabije od onih koji su politički jači.
Stalna i uporna nastojanja ljudi da kao slobodna bića, izgrađuju zajednicu u kojoj će uskladiti svoje interese s interesima zajednice, s ciljem zaštite svojih individualnih (prirodnih) prava, doveli su do postupnog mijenjanja njihovog odnosa prema politički organiziranoj zajednici, na način da se država počinje promatrati kao prisilna organizacija koja nastoji na niz načina ograničavati čovjekovu slobodu, iako se on rađa kao slobodno biće (“a svugdje je u lancima”! – J.J.Rousseau), jednako i ravnopravno sa svim drugim članovima društvene zajednice. Tome je doprinijela i moderna prirodno pravna teorija svojim stavom da ljudska prava nisu samo moralno već, posebno izrazito, pravno pitanje, jer vlast svojim pravnim normama mora priznati ta prava i zajamčiti im pravnu zaštitu.
Iako se danas smatra da ljudska prava nalaze svoje najpotpunije ostvarenje u uvjetima demokracije, jer se pretpostavlja da je demokracija takav oblik političkog poretka ili vladavine za koji se može reći da bi trebao biti poredak poštivanja ljudskih prava, može se konstatirati da suvremena ustavna demokracija do sada ipak nije uspjela u cjelini pomiriti vladavinu većine s individualnom neovisnošću, kao i osigurati sve učinkovite mehanizme obrane od trajne potrebe većine da drugima nameće svoj sustav ideja, vrijednosti i način razmišljanja. Danas se, za razliku od prethodnih perioda kada se primjenjivala gruba fizička represija nad pojedincima radi sprječavanja slobodnog razvoja individualnosti, vladajuća većina koristi suptilnijim i sofisticiranijim metodama nametanja većinskog mišljenja i diktiranja načina ponašanja, prvenstveno koristeći monopol ili stečenu političku poziciju u sredstvima informiranja. U takvim uvjetima u kojima vlada tiranija mišljenja većine teško se javljaju pojedinci koji imaju drugačije ili oprečne stavove, jer se takvi pojedinci koji se bore za istinu, ljubav i integritet često moraju osim javne osude nositi i sa mogućim ugrožavanjem vlastitog fizičkog opstanka. Na taj način suvremena demokracija često sprječava ljudsko duhovno oslobađanje i čovjekovu realizaciju u njegovoj punini. Društvo u kojem se pojedinac nalazi u situaciji da zbog konformizma zadržava svoju ideju u sebi ili na jednom mjestu, odnosno ako ta ideja nema mogućnosti izraziti se, predstaviti zajednicu u kojoj je sloboda misli, savjesti i govora zapravo bezvrijedna i predstavlja samo puku formu. Takvo društvo govori zapravo o uspostavljenim odnosima između građana i vlasti, ali i između samih građana, kao i o odnosima između samih državnih vlasti.
Ustavno demokratska država liberalnog tipa mora jamčiti granicu preko koje vladajuće mišljenje većine ne može zadirati u individualni moralni i intelektualni integritet jer je obrana te granice važan uvjet slobode na isti način kao i zaštita pojedinca od samovolje i nasilja vlasti.
Bez obzira da li se radi o društvu “tiranije mišljenja većine”, ili pak o društvu u kojem su prihvaćeni i afirmirani svi demokratski principi, te usvojena koncepcija pravednosti kao temeljno načelo političkog uređenja u kojem građani uređuju svoje odnose, pojedinci, članovi društva se mogu naći u situaciji, bez obzira je li se sustavno i trajno krše njihova ljudska prava ili ne, da se norme većine sukobljavaju sa njihovim sustavom vrijednosti (moralnim, vjerskim i sl.) i tada se otvara jedno od ključnih pitanja u odnosima između građanina i države: bezpogovorna lojalnost ili pravo na politički individualizam i moralnu autonomiju (gdje pojedinac zauzima kritički stav prema pravnim i političkim aktima), odnosno pojednostavljeno: pokoravanje (komformizam) ili otpor - protivljenje (građanski neposluh).
Primjedbe
Objavi komentar