Građanska lojalnost ili o savjesnom građaninu koji nastoji ostati čovjek! teorija, lekcija 3

Od državljanina svake demokratske države se traži ne samo participacija u oblikovanju političkih odluka, već i lojalnost, odnosno da poštuje zakone države u kojoj živi te da predano ispunjava i određena prava i obveze. Građani mogu na različite načine biti motivirani na lojalnost državi i njenoj vlasti: interesno, ideološki ili emocionalno. 

Da bi građani voljeli svoju državu i osjećali je kao svoju, država ne smije tolerirati postojanje privilegija i diskriminacija, te mora ohrabrivati participaciju u političkom životu. Politička participacija nije samo sredstvo da bi se imali dobri zakoni i sprječile zlouporabe, već je i najbolja škola za odgoj dobrih građana. Poštovanje prema državi građani iskazuju kroz moralnu snagu koja ih podstiče da djeluju za zajedničko dobro i da se odupru neprijateljima zajedničke slobode. Pri tome, teško je odrediti granicu gdje prestaje građanska lojalnost prema idealu države, a gdje počinje građanska lojalnost prema strukturama vlasti, koja građane često svodi na status objekta kojima se može manipulirati. Dokle može otići takva logika zorno su pokazali totalitarni režimi prošlog stoljeća koji su u praksi funkcionirali kao masovne organizacije izoliranih pojedinaca. Potpuna lojalnost moguća je jedino kada se vjernost liši bilo kakvog konkretnog sadržaja koji po prirodi stvari može dovesti do kolebanja u mišljenju. Kako pojedinac ne bi došao u situaciju da njegova lojalnost bude zloupotrebljena od strane vlasti i okrenuta protiv njega samog, potrebno je da građani steknu političko obrazovanje o državi u kojoj žive. Obrazovanje građana pretpostavlja informiranost o društvenim i političkim tokovima i minimalno poznavanje pravnog sustava i institucija. Obrazovanje građana je posebno važno iz razloga što država nije neutralna i anonimna vlast, nego institucija kojom upravljaju ljudi koji imaju svoje interese. Ukoliko je država u funkciji takvih interesa tada je lojalnost građana takvoj državi obična prevara koja dovodi do pristajanja većine pojedinaca na privilegije manjine. S druge strane, priznavanje građanskih i političkih prava ne podrazumijeva neutralnost vlasti i odsutnost njenog interveniranja u društveni život. Iz navedenih razloga u svim suvremenim društvima otvara se kao jedno od bitnih pitanja u okviru građanske lojalnosti: kako biti savjestan građanin i pritom ostati čovjek? Savjestan građanin bi trebao biti pojedinac koji je lojalan državi i vlasti sve dok su oni u funkciji općeprihvaćenih načela jednakosti i pravednosti. Međutim, ukoliko vlast prekrši ta načela, savjesni građani bi se trebali mobilizirati i priskočiti u pomoć žrtvama nepravde. Snažan stimulans za pokretanje građanske vrline mogao bi biti osjećaj nužnosti. Građani u takvom zajedničkom angažmanu moraju otkriti vrijednosti koje zaslužuju biti branjene po načelu da se štiteći prava i slobode jednog čovjeka brani sloboda i čast čitavog društva. No, bez obzira na sve izneseno vjerojatno će uvijek postojati razlika između savjesno-lojalnih i interesno-lojalnih građana. Prvi, lojalnost državi doživljavaju kao lojalnost demokratsko-humanističkim idealima i takvi su uvijek spremni da se kroz oblike građanske neposlušnosti suprotstave svim anomalijama vlasti, dok drugi slijepo vjerujući vlasti koja je za njih “od Boga” ostaju uvijek vjerni i bezpogovorno lojalni, ali i spremni da svoju lojalnost naplate privilegijama i napredovanjem u društvenoj hijerarhiji. 

Na suprotnom polu od građanske lojalnosti nalazi se pojam građanske neposlušnosti koji označava javan, nenasilan, ilegalan, svjestan politički čin suprotan pravu, ali i prigovor savjesti (ili odbijanje zbog savjesti) koji je za razliku od građanske neposlušnosti individualni čin odbijanja izvršavanja neke dužnosti zbog vjerskih ili moralnih uvjerenja, u nizu zemalja danas priznat kao legalan čin, ali pod određenim uvjetima. Upravo u uvjetima odanosti političkom individualizmu i moralnoj autonomiji, gdje pojedinac zauzima sve kritičnije stavove spram političkim i pravnim aktima države, prigovor savjesti predstavlja posebno pravno i etičko pitanje.