gradjanska neposlusnost, teorija , lekcija 2, subjekti gradjanske neposlusnosti

Subjekti građanske neposlušnosti
Pojedinac
Individualizam, razum, iskustvo, istina, sloboda, obrazovanje i pravednost predstavljaju one vrijednosti koje određuju građanina kao aktivnog sudionika u procesu donošenja političkih odluka, ali koje ga i potiču na svjesno kršenje zakona i suprotsavljanje vlasti. Bitno teorijsko polazište je da je građanin sposoban formulirati zahtjeve koji će mu omogućiti slobodu, služeći se razumom i stečenim iskustvom, odnosno da je sposoban prepoznati kada je vlast pravedna te se protiv takve vlasti ima pravo buniti.
U političkom smislu, na žalost, nikada velike skupine ljudi ne reagiraju na nepravdu istovremeno, već sve ovisi o iznimno hrabrim i mudrim pojedincima. Takvi pojedinci, vođeni spomenutim idealima i ohrabreni slobodnim mislima i slobodnom imaginacijom osjećaju dužnost ka kršenju zakona i poduzimanju onih radnji koje smatraju ispravnim, ne želeći da prepuste svoje živote sudbini konformističke većine Pri tome je jedno od temeljnih pitanja može li osobna savjest jednog pojedinca biti dovoljan razlog za građanski otpor i mogu li se njegovi postupci smatrati građanskom neposlušnošću.
Stav većine teoretičara je da se treba odvojiti termin otpor zbog savjesti od građanske neposlušnosti. Tako, smatra se da je teško pravno opravdati otpor pojedinca koji se vrši isključivo na temelju savjesti iz dva razloga. Prvo, zato što je savjest subjektivna (savjest stoji nasuprot druge savjesti!) i drugo, zato što je otpor opravdan samo od strane onog građanina koji je sposoban razlučiti dobro od zla, a zajednica nije sposobna to procjenjivati. Prema njoj privatni otpor utemeljen na osobnom stavu, moralnim imperativima ili pozivanju na viši zakon ne može se smatrati građanskom neposlušnošću. Sličnog je stav i smatra da je individualni čin koji nije podvrgnut zakonskim odredbama i koji nije u javnom forumu i ne priziva uvjerenja zajednice zapravo prigovor savjesti – odbijanje iz razloga savjesti, a ne građanska neposlušnost.
Za razliku od navedenih teoretičara, neki kao npr. Thoreau i Gandhi, smatraju da u borbi za pravedan cilj nije nužan veliki broj ljudi jer je uspjeh moguć čak i kad postoji samo jedan odlučan neposlušni građanin, a tom se stavu priklonio i J. Habermas, koji smatra da se građanskom neposlušnošću može smatrati i čin pojedinca ukoliko je javan, ako se može obavezati ustavnom konsenzusu, te ako se ne vrši samo zbog ostvarivanja privatnih uvjerenja.