Vuna i ovca, ljudi i bekani

Isprovociran komentarima na fb zelio sam reći nešto o često spominjanoj uličarskoj poslovici „dok je ovaca biće vune“. Moželi se ovako nešto koristiti za radnike koji rade za mizernu novcanu naknadu. Ne želim je nazvati plata jer to obično nije adekvatna količina novca za uloženi rad.

Na tržištu rada postoji razlika izmedju ponude rada i ponude radne snage. Previse je radne snage a premalo posla. Poslodavci, biznismeni zloupotrebljavaju tu poziciju tako što dnevnicu skidaju do smiješnih cifri. Pošto država ne funkcioniše na pravi način isti ti nazovi biznismeni ne plaćaju poreze i ostale nadležnosti koje su dužni plaćati. Zaposlenik tek kada se posvadja sa poslodavcom ili treba ići u penziju sazna da mu nije uplaćen penzioni period prije dvadesetak godina. I šta onda.

Zaposlenici ili po starom radnici su obični mali ljudi koji se razumiju u onaj posao kooji rade za koji su se zaposlili. Njih niti interesuje politika niti pravo niti biznis, on želi da mu se plati za ono za što dolazi na posao. Zbog toga ne znači da je ovca ako je disciplinovan i naivan bolje reći pošten i očekuje da su svi oko njega takvi.

Nije čovjek ovca ako očekuje da se obećano ispuni. Nije čovjek ovca ako nema bolju opciju i mora dozvoliti nazovi biznismenu da ga tlači. Prije dvadesetak godina kada je formirao porodicu, kada su djeca bila mala, kada je uzeo kredit za stan nije očekivao da će država u svom razvoju stati i ni makac. Valjda je bilo za očekivati da će se i država razvijati. Ali , ona je u rikvercu pa su i ljudi vrlo često nazivani ovcama.

S druge pak strane ako običnog čovjeka posmatraš kao pojedinca ko bi ga mogao zaštiti u jednom obligacionom odnosu kakav je radni odnos. Kao prvo država preko inspektora, preko tužilaca, preko sudija, preko raznoraznih agencija i instituta. Kao drugo , u zaštitu čovjeka koji je zaposlen trebao bi stati preveliki nevladin sektor koji troši velike novce za svoje organizovanje i zaštitu koječega. Treći koji su dužni štiti čovjek su naravno sindikati koji bi zaposlenom čovjeku trebali biti najbliži, koji bi trebali reagovati na svaku malu nepravilnost a ne na nešto toliko bitno kao što je varanje države u isplati  plaće.

Nijedna od ove tri bitne stavke u očuvanju dobrih odnosa izmedju radnika i poslodavca nije obavila svoju zadaću. Naprimjer da li će ijedan inspektor zaposliti firmu koja zapošljava 1.000 radnika ako u običnom rutinskom pregledu ustanovi da ta firma ne isplaćuje plate i ne uplaćuje penziono i zdravstveno osiguranje. Na takvu pomisao vlasnik firme će odmah preko svojih doušnika uspostaviti radničke nemire. Da li je ijedna nevladina organizacija pokrenula postupak pred sudom zato što je radnik dobio otkaz jer je tražio istinu. Ili da li je sindikat bilo koji a ima ih u bih nekoliko pokušao makar u dijalogu sa vlasnicima firmi razgovarati o pozitivno pravnim propisima. I da jesu razgovori nisu urodili plodom.

Na kraju ostaje da se gradjanin, radnik pobuni uzme sohu u ruku i polupa i biznismena i državne institucije. Onda će istog tog mirnog poslušnog za kompromis spremnog radnika nazvati demonstrantom i neradnikom.

Dakle, poslovica „dok je ovaca biće vune“ je vezana za sarajevske šibicare koji su hvatali naivne na željezničkoj stanici. I može se prevesti na današnje odnose. Izgleda da su šibicari postali biznismeni, a naivni su ostali naivni obični  ljudi sa snovima za nekim boljim životom od rezultata svoga rada.