Ko i kako kontroliše istoriju
Svake godine svjetski mediji na dan 11.09. pričaju o napadu na velike tornjeve. Svi pričaju o četiri aviona i o tornjevima. Pričaju o 3.000 ljudi koji su poginuli. Uz sve počasti za poginule želim pričati o američkom licemjerstvu i nemanju objektivne mjere prema žrtvama.
Amerika je zemlja koja nikada nije bila u ratu. Amerika je zemlja koja nema pojma šta je to kada pogine 3.000 ljudi. Amerika je zemlja koja nema pojma šta je nemati. Amerika je bila šokirana šta im se desilo. Ja znam kako je kada rat traje preko četiri godine.
Znam kako je kada pogine 30.000 ljudi. Znam kako je nemati jesti. Znam kako je kada u humanitarnoj pomoći stiže oružje. Znam kako je kada pred dolazak novog kontigenta hrane i cigara, racije policije isprazne grad i preko noći dignu cijenu za cigarete i hranu.
Amerikanci pojma nemaju.
Kako je kada milion mojih sunarodnjaka zbog njihove agresivne politike živi sada negdje po svijetu. Kako je kada agresivna politika Amerike zaustavi rat u BiH i napravi Dejtonski sporazumi dvadeset godina poslije nemožemo normalno naprijed.
Danas poslije četrnaest godina žele da imam osjećaj boli za njihovih 3.000 nedužnih žrtava.
Upravo danas na dan sjećanja na 3.000 žrtava u Americi, znam da mojih šesnaest sugradjana koji su poginuli 1992. godine kao civili kao nedužne žrtve i ne zna se ko je kriv. Čuj ne zna. Znamo svi ali se ne presudjuje. Amerika bi da ja žalim za njihovim žrtvama, a poparu koju su mi spremili u mojoj zemlji sa mojim narodom izgleda trebao bih da zaboravim.
Veliki je grijeh brojati žrtve ali 3.000 Amerikanaca nije isto kao i 30.000 Bosanaca. Nije jer Bosanci pripadaju jednom malom narodu sa Balkana, nije dežurni planetarni policajac i nije neko ko drži svjetski bank. Ipak su pare važnije.
Amerikanci pojma nemaju......
Amerika je zemlja koja nikada nije bila u ratu. Amerika je zemlja koja nema pojma šta je to kada pogine 3.000 ljudi. Amerika je zemlja koja nema pojma šta je nemati. Amerika je bila šokirana šta im se desilo. Ja znam kako je kada rat traje preko četiri godine.
Znam kako je kada pogine 30.000 ljudi. Znam kako je nemati jesti. Znam kako je kada u humanitarnoj pomoći stiže oružje. Znam kako je kada pred dolazak novog kontigenta hrane i cigara, racije policije isprazne grad i preko noći dignu cijenu za cigarete i hranu.
Kako je kada milion mojih sunarodnjaka zbog njihove agresivne politike živi sada negdje po svijetu. Kako je kada agresivna politika Amerike zaustavi rat u BiH i napravi Dejtonski sporazumi dvadeset godina poslije nemožemo normalno naprijed.
Danas poslije četrnaest godina žele da imam osjećaj boli za njihovih 3.000 nedužnih žrtava.
Upravo danas na dan sjećanja na 3.000 žrtava u Americi, znam da mojih šesnaest sugradjana koji su poginuli 1992. godine kao civili kao nedužne žrtve i ne zna se ko je kriv. Čuj ne zna. Znamo svi ali se ne presudjuje. Amerika bi da ja žalim za njihovim žrtvama, a poparu koju su mi spremili u mojoj zemlji sa mojim narodom izgleda trebao bih da zaboravim.
Veliki je grijeh brojati žrtve ali 3.000 Amerikanaca nije isto kao i 30.000 Bosanaca. Nije jer Bosanci pripadaju jednom malom narodu sa Balkana, nije dežurni planetarni policajac i nije neko ko drži svjetski bank. Ipak su pare važnije.
Amerikanci pojma nemaju......
Primjedbe
Objavi komentar