Pravni i etički aspekti prigovora savjesti

Prigovor savjesti u pravu ne predstavlja značajno pravno pitanje, ali se sve više u suvremenim demokracijama smatra bitnim kriterijem za ocjenu kvalitete određenog pravnog sustava, kako s aspekta pravne teorije i njene evaluacije u pozitivno pravo, tako i s etičkog aspekta.

Prigovor savjesti predstavlja otpor pravnoj normi i/ili političkom djelovanju vlasti iz razloga što je ista norma i/ili politika nametnuta, te pojedinac kao zatočenik savjesti, zbog osjećaja dužnosti i vođen Kantovim kategoričkim imperativom, odbija izvršiti, ili se ne želi podvrgnuti, zapovijedi izraženoj u nekoj pravnoj normi ili političkom aktu. Ukoliko se pođe od stava da je svakom pojedincu njegova savjest glavni kriterij koji usmjerava njegovo ponašanje ili prosuđivanje, dolazi se do zaključka da je prigovor savjesti po svojoj prirodi moralno pravo, čak više moralna dužnost, nego pravno pravo. Iz konstatacije da je prigovor savjesti moralna dužnost pojedinca proizlazi da isti mora prigovoriti zbog neizdržive unutarnje potrebe koja je izazvana kolizijom pravne norme (koju ne može prihvatiti) i njegovog moralnog suda (religiskog, filozofskog i sl.), koja ga dovodi u situaciju da taj konflikt riješi u korist svog morala. Budući da je ljudska savjest neograničena, i ujedno subjektivna, pravna norma, objektiviziranjem kriterija u društvenoj zajednici, nastoji ograničiti tu savjest (u slučaju prigovora savjesti). Tako se pojedinac, vezano za prigovor savjesti, nalazi u pravnoj sferi – on prihvaća ili pristaje na pravnu sankciju. Kako se s moralne strane prigovarač savjesti ne smatra odgovornim jer je vođen moralnom dužnošću, dolazi do sutuacije da pojedinac može biti pravno kažnjen, ali ne i kažnjen na autentični moralni način. Na taj način stvara se razlika između moralne i pravne sankcije, jer moralna sankcija djeluje iznutra, a pravna sankcija izvana. Moralna sankcija djelujući iznutra, u slučaju prigovora savjesti, predstavlja autentičnu sankciju – pojedinci je sebi nameću u slučaju da su u određenoj situaciji postupili protivno svojoj moralnoj dužnosti. To sve govori u prilog tezi da je prigovor savjesti, osim što je pravno pitanje, i izuzetno značajno etičko pitanje. 

Kako savjest predstavlja čovjekovu težnju da donosi moralne sudove, prigovor savjesti predstavlja prirodno moralno pravo, jer je njegova osnovna značajka u protivljenju morala pojedinca pravnoj normi, u čemu se ogleda i njegova protupravnost. S druge strane, prigovor savjesti je i ljudsko prirodno pravo koje proizlazi iz ljudske prirodne težnje da suprotstavlja svoje moralne stavove pozitivno-pravnim normama, što u određenoj mjeri mora priznati i pozitivno pravo. Pri tome, treba naglasiti da se prigovor savjesti ne može shvaćati kao opće, temeljno i neotuđivo čovjekovo pravno pravo. 

Prigovor savjesti je specifično pravilo koje se primjenjuje u relativno kraćem vremenskom periodu. Ono predstavlja odbijanje povinovanja normi iz razloga što je norma nametnuta, a ovisno o situaciji, vlastima je poznato da li pojedinac pristaje na nju. Tipični primjeri jesu odbijanje prvih kršćana da sudjeluju u nekim obredima pobožnosti koje je propisala poganska država, ili odbijanje Jehovinih svjedoka da iskažu počast zastavi. Poznati su i primjeri protivljenja pacifista da služe u oružanim snagama ili protivljenje vojnika da se pokore zapovijesti za koju su smatrali da je očito oprečna moralnom zakonu rata. Javno iskazivanje vlastitog vjerskog stava ili pacifizma u suprotnosti je s društvenom normom, ali istovremeno se tolerira jer je u skladu sa širom normom. Dualizam u kojem se priznaje da pojedinac ima pravo na striktnija pridržavanja društvenih pravila uže grupe koje nisu suprotstavljene interesu šire grupe, već su samo čin nepriznavanja unutarnjih regula šire grupe, moguć je samo kao oblik pasivnog otpora. Naime, šira grupa nikada ne prihvaća čin aktivnog otpora, budući da to predstavlja aktivni sukob. Ukoliko bi prigovor savjesti prešao u mučeništvo, to može destabilizirati normu šireg društva budući je mučeništvo dokaz da je moralna norma zbog koje se prigovor savjesti provodi važna.

Značenje ljudske savjesti posebno je valorizirano, u recentnom dobu, njezinom verifikacijom kao kategorije međunarodno-pravno zaštićenog ljudskog prava. Time doktrina ljudskih prava ne pridaje pravu na slobodu savjesti samo značaj univerzalnosti već i atribut neutralnosti, jer polazi od pretpostavke da ljudska prava ne smiju biti ovisna o subjektivnoj ocjeni kreatora pravnih normi, donositelja političkih odluka ili o konkretnom političkom sutavu. Uz to, u suvremenoj međunarodnoj zajednici, kao rezultat međunarodnog konsenzusa, afirmiran je stav o postojanju univerzalnih moralnih ljudskih prava (među koje spada i pravo na slobodu savjesti). Pri tome, mora se naglasiti, da ne postoji apsolutna univerzalnost ljudskih prava, već egzistiraju isključivo ona moralna ljudska prava koja su rezultat međunarodne normativne suglasnosti.