Najvažniji organ za komunikaciju je kompjuter

Jedna ovakva konstatacija kao u naslovu ima svoje za i protiv kao i svaka druga konstatacija. Nema totalnih istina pa ni ova.
U zadnje vrijeme sam upravo došao do tih spoznaja koliko je kompjuter, a mislim i na telefone, i pod-e, tablete i druge sprave za komunikaciju, postalo sredstvo za komunikaciju. Pored toga, ne slučajno sam napisao da je upravo kompjuter organ za komunikaciju.
Upravo ti čitaoče koliko vremena dnevno provodiš bez svog telefona laptopa ili kompjutera?
Odgovor dovoljno govori. Postoji kategorija ljudi koja živi medju nama i sa nama kojima je kompjuter zaista organ za komunikaciju. Mislim na gluhe i slijepe osobe, mislim i na one koji su zbog svog zdravstvenog stanja spriječene da komunikaciju sa drugima obavljaju na ustaljeni način. Kompjuter im je omogućio puno širu i veću komunikaciju. Dostupnost informacijama nije problem.
Kada su gluhe osobe u pitanju njihov problem je gramatika. Poštovani čitaoče pokušaj razmišljati da učiš nešto što ti ne treba. To je gramatika za gluhe osobe. Prilozi prijedlozi padeži sve one gramatičke promjene vremena i slično. Njima to ne treba. Oni imaju svoj znakovni jezik, koji mi koji nemamo problem sa sluhom, ne znamo. Njihov svijet je sveden na 400 znakova znakovnog jezika i slovne oznake jednoručnog i dvoručnog znakovnog jezika.
Na TV stanicama ne obraćaju pažnju na tu populaciju. Kada ste vidjeli emisiju na kojoj je korišten znakovni jezik. Ne, nisam mislio na emisije namijenjene gluhim. Da li ste vidjeli da se neka obična emisija o poljoprivredi prevodi na znakovni jezik ili recimo kakav dokumentarac. Ili da budem bezobrazan, u ranim noćnim satima da li ste vidjeli kakav pornic na znakovnom jeziku. Naravno da niste. A da li te osobe imaju potrebe kao i mi koji imamo sluh, naravno da imaju.
Slijepi su osobe koje baš i ne vidjamo na ulici. Da li onu mogu ovaj tekst spoznati. Ne pod ovim uslovima. Ali u budućnosti, da naravno. Postoje softveri koji se bave čitanjem tekstova i prepoznavanjem tekstova. Odlično. Mali problem predstavljaju tastature za slijepe osobe. Još uvijek su poskupe, oko 1.000 dolara. Ali doći će vrijeme kada ni  to neće biti problem.
Ubrzo ćemo čitati blogove, blogera, a nećemo znati da su slijepi.
Ljudi koji su spriječeni javno komunicirati sa drugima, mislim na ljudi koji slabo hodaju ili nemogu na noge su kategorija ljudi kojima računar tj. kompjuter tj. sve one skalamerije za javnu komunikaciju otvaraju mogućnost javnosti i komunikacije sa širokim narodnim masama. Trebali tu šta dodati. Ma jok. To je dobro.
Snažan pritisak masovnih medija komunikacije mislim na portale blogove i društvene mreže je ugrozi postojanje dosadašnjih sredstava poput novina radija i tv. Postoje izračuni da normalan čovjek danas prima oko 50 % informacija putem društvenih mreža, a da tradicionalne medije ugrožavaju upravo kompjuteri. Pa zašto onda ne razmišljati o njima kao o organu za komunikaciju.
S druge pak strane postoje oni japiji koji su u trendu i pretjeruju sa korištenjem kompjutera. Prije nekoliko mjeseci naučnici s Yalea objavili su istraživanje koje je pokazalo da zbog interneta mislimo da znamo više toga nego što zaista znamo. Kad imamo brz pristup internetu, lako se možemo zavarati da sve te informacije imamo skladištene i negdje u glavi. Fenomen dostupnosti informacija predstavlja veliku opasnost za društvo, istakao je autor istraživanja Michael Fisher. “Kod nekih profesija mi želimo da ljudi posjeduju sve potrebno znanje, a ne da tek pružaju lažni osjećaj znanja. Uzmite za primjer hirurge. U najmanju ruku moramo misliti da ako bi se takvi ljudi morali oslanjati na internet, nikad ne bi smjeli biti odsječeni od njega.”
U seriji eksperimenata pokazalo se da pristup internetu može uzrokovati da ljudi precijene svoje znanje. Tako su u jednom eksperimentu sudionici trebali odgovarati na niz pitanja uz pomoć interneta, dok su drugi na ista pitanja odgovarali bez interneta. Nakon toga upitali su sve sudionike koliko bi tačno mogli odgovoriti na niz potpuno drugačijih pitanja, ali bez pomoći interneta. Oni koji su u prvom krugu koristili internet bili su puno samouvjereniji i precijenili su svoje znanje, posebno u usporedbi s drugom grupom. Autori istraživanja zaključili su da pristup internetu kod ljudi stvara osjećaj da su online informacije svojevrstan produžetak njihovih mozgova.