Kako je i zašto Bosna nestajala? (treći dio)

Poznato nam je da je a.-u. uprava imala namjeru pod državno-upravnu kontrolu staviti vjerske organizacije sa sve vanjskim sjedištima, u Rimu (Vatikanu), Carigradu/Moskvi i Istambulu. Beč je uspio u svojim namjerama! Opet je uslijedio jedan do tada neviđeni presedan. Katolička dinastija Habsburgovaca je uspostavila Islamsku zajednicu u Bosni, a pravoslavna je također stavljena pod državnu kontrolu. S katoličkom stranom je Beč isposlovao dogovor, katolička crkva je postala i vjerski i politički protagonist u imenu Vrhbosanske nadbiskupije. Čak je i arhitektonsko naličje kozmopolitskoga grada Sarajeva uskoro ukrasila velebna katolička katedrala, samo stotinjak i kusur metara udaljena od pravoslavne Saborne crkve i Gazi Husrev-begove džamije. Tako su vlasti podizale i ukrašavale austrijsko i „novo“ Sarajevo sve od rubova Čaršije i do prakozorja periferije Marijin Dvora. Čak je i stari tok rijeke Miljacke dobio svoje novo, austrijsko korito. Izgledalo je da germanska odlučnost i želi i može u duhu filozofije Ničea u Bosni ispravljati i krive Drine. Miljacka je trebala biti istinski podsjetnik da je takva praksa od njihova dolaska, postala itekako moguća.

Srbi svoj nacionalni prosperitet i širenje uticaja u Bosni doživljavaju u 19. vijeku. Trgovina je bila sredstvo, mjesto su bile čaršije, a krajnji cilj srbizacija Bosne u nacionalnom smislu. Posebno ako znamo da je Srbija uzdigla svoje apetite instalirajući Karađorđeviće iz marvenih trgovaca i krijumčara u nove srpske nacionalne kraljeve. Proaustrijski i evropski Obrenovići odoše neslavno sa političke scene, a promićurni Karađorđevići se ustoličiše i poletješe u krilo drevnijim monarhjama Evrope. Britanskoj prije svega. Eto, kako nedavno sjedište Pašaluka postade prvo trgovačko-krijumčarski grad s austrijsko-turske granice, pa preraste u velebni centar modernoga srpstva, dok od srednjovjekovnoga Smederava osta pusta palanka. Za nacionalo osvještavanje Srba u 19. vijeku, bitnu ulogu je odigralo srpsko stanovništvo Vojvodine i hrvatskih zemalja u Monarhiji, prvestveno na ekonomskom, a potom i na obrazovnom planu, a bez podrške Rusije teško da bi Srbi sami pobjegli Turcima, vjerovatno bi ostali bliži Bosancima na svom nacionalnom putu, da je bilo drugačije, ali ruski imperijalni panslavizam uz podršku tradicionalnog i obostranog pravoslavlja su odredili drugačiji put Srbije u odnosu na Bosnu. Rusima je Srbija bila samo jedna od zemalja na Balkanu, a Srbima je Rusija bila sve.

Bosanski pokret Husein-kapetana Gradaašćevića, pored činjenice da je bio u konačnici neuspješan, od strane moderne historijografije 20. vijeka nikada nije ni percipiran, niti je predstavljen kao potencijalni nacionalni pokret za oslobođenje Bosne od osmanske vlasti, već je uporno guran pod skute bosanskoga begovata i klasificiran kao klasna muslimanska pobuna tadašnje bosanske elite za sopstvene interese i očuvanje priviliegija. Da su se u kojem slučaju pobunili Srbi i Hrvati u Bosni, sigurno bi se drugim svjetlima osvjetljavao, ovako je ostao u mraku južnoslavenske istorije, ali ne i izbrisan i zaboravljen. Kada se uzme da je socijalističko-komunistički režim svaki oblik narodne elite smatrao negativnim impulsima klasne buržoazije, onda je valjda danas jasno da se i on odnosio prema Bosni kao mačeha prema nedonošćetu, a utjecaj velikosrpske ideologije nikada nije išćezao iz akademskih redova kraljevskoga Beograda, pa tako ni u Titovo doba.   

Tradicionalno katoličko svećenstvo franjevaca isprva brani ideju Bosne i zagovara nacionalnu ideju Bosnanstva, da bi dolaskom Austro-Ugarske vojske tim istim tradicionalnim franjevcima Bosne namatnuli svoje klerikalne hijerarhijske gospodare u liku i djelu režimskih isusovaca/petrovaca. Od tada sve je manje riječi od bosanstvu, a sve više o hrvatstvu i političkom katoličanstvu. Novi kler zauzima gradove, a franjevce svode na seoske nepismenjake. Samo Židovi ostaju izgleda Židovi u Bosni, a sve se ostalo nekako polako politikantski mijenja. Dolaze nam brojni narodi Monarhije, vodeći svoju djecu i noseći svoje kofere. Tada katoličanstvo i hrvatstvo vode gotovo neprimjetnu bitku i na vjerskom i na političkom planu. Naizgled, katoličanstvo uzima gradove uz podršku industrijski i tehnički obrazovanijih katolika iz drugih naroda Monarhije, a hrvatstvu ostaje uporište selo, Hercegovina i naravno, dijelom i kozmopolitsko Sarajevo kao vjerski i politički centar austrougarske uprave. Mogli bismo čak ustvrditi da je hrvatstvo krajem 19. i cijelo 20. stoljeće permanentno asimiliralo u sopstveni nacionalni korpus, koristeći katoličanstvo kao vezivno sredstvo, gotovo sve Čehe, Slovake, Mađare, Nijemce (protestante), Talijane, Poljake. Srpstvu i pravoslavlju sigurno nije bilo lako gledati kako se srpski romantizam sam bori protiv srednjeevropskog katoličanstva Monarhije, a od tzv. „islamziranih Srba“ tj. muslimana u političkom smislu nije srrpstvo imalo skoro nikakve pomoći. Čak će se pojaviti negdje ispod snijega i ideja Bosanstva, čas u srpskim kancelarijama, čas u rukama Benjamina Kalaja, pa će i na početku kraja austrougarske ere izniknuti i jedna krhka organizacija svjetski neslavnoga imena Mlada Bosna.