Kako je i zašto Bosna nestajala? (četvrti dio)

Bitno je napomenuti da od 1878. kroz rasprave Berlinskoga kongresa austrougarski predstavnici uspjevaju naprimjetno svjetskoj javnosti nametnuti svoju verziju našega državnoga imena, pridružujući Bosni kao imenom ravnopravnu Hercegovinu, čime nanose formalno-pravno štetu našoj državi Bosni, dajući joj to dualno ime. Njihovi razlozi su mogli biti slijedeći: davanjem dvojnoga imena onamogućavao se jedinstven razvoj nacionalne svijesti Bosanaca, a nacionalna svijest nenjemačkih naroda je Habsburgovcima već bila višedecenijska noćna mora. Pored Rusina, Poljaka, Čeha, Slovaka, Mađara, Hrvata, Srba, Slovenaca, Talijana, Rumuna... uistinu nisu trebali još i Bosnu sa Bosancima. Habsburgovci su se mogli dvojnim imenom osigurati, barem u nekoj mjeri, da uguše nacionalne impulse. Pomagala im je u tome i tredicionalna i vjerska privrženost muslimana Osmanskome Carstvu i neupućenost istih na evropske tekovine francuske revolucije i modernoga nacionalizma. Drugo, titula hercega davala je određeno historijsko prisjećanje da je Ugarski dvor bio nadređen bosanskim velikašima nekada i da su ugarski prinčevi i princeze polagali feudalno pravo na dodjelu titule „Rex Ramae“ kao svoje domene, a što je tada ekvivalent za Bosnu i uzdizanje mađarskoga prisustva od minulih vremena. Titularenjem hercegovštine mogao se dijelom anulirati i smijeniti osmanski utjecaj, a istaknuti srednjovjekovni i kršćanski narativ naspram nedavnog muslimanskoga. Također su se Hercegovinom bastioni hrvatstva i srpsva naših južnih krajeva umjesto nacionalne svijesti Hrvata i Srba ovih krajeva svodili na hercegovštinu, te su kao takvi mogli biti lakše upravljani i kontrolisani od a.-u. vlasti. Svjedočanstvo o unutrašnjim sukobima njemačko-mađarskima svjedoči i činjenica da je Bosna (s Hercegovinom) proklamovana kao tzv. Corpus separatum Monarhije koja je bila već dvojna od Nagodbe, a hrvatski trijalistaši su već željeli tada Bosnu u svojoj viziji Trjalne Monarhije. Taman posla pa su Mađari i Bečki dvor željelji jačanje hrvatskog nacionalnog uporišta! Ne, oni su se odlučili za političko katoličanstvo u Bosni, a Hrvatskoj ideji su davali onoliko mrvica i nade, kao i srpskoj i muslimanskoj čisto da ih drže pod kontrolom. Sistem rotacije naklonosti vlasti prema hrvatskoj, pa srpskoj, pa muslimanskoj strani je bio očit. Vjerski princip nasuprot nacionalnom buđenju postaje praksa Beča u Bosni. Islam, pravoslavlje i katoličanstvo postaju realni politički subjekti i saveznici carske vlasti i podložnici njenih institucija i namještenika. Eksperimenti Beča sa listom Bošnjak i idejom Bošnjaštva upućuju da su namjere režima bile da lakše generiraju i kontrolišu srpsko-hrvatske pretenzije uvodeći u svome interesu nacionalnu odrednicu Bošnjak kao novu konfrontaciju srbizamima i kroatizmima u Bosni. Rotaciona politika podrške, čas Srbima, čas Hrvatima, čas muslimanima je bila agenda nalik na izreku „drži vodu dok majstori odu“, ili još vjerodostojnije „Zavadi pa vladaj“. Dotadašnje neartikulisano nezadovoljstvo jednih, drugih i trećih upućuju isključivo na njih same i vlast u svojim rukama čuva čvrsto ulogu neprikosnovenog arbitra. Zato nema političkoga života u Bosni sve do oko 1904., a političkoga tijela do 1908./10. Kakav divan model političkoga protektorata pangermanizma na jugoistoku Evrope!

Eto tek od tada započinju perfidni i kontrolisani vjerski, nacionalni i interesni sukobi u Bosni među nacionalno nesvjesnim i uporno manipulisanim Bosancima. Tada, biti Bosanac je izgledalo podjedanako teško i gotovo nemoguće kao i danas u Dejtonom uškropljenoj i preustrojenoj Bosni. Viševjekovna egzistencija vjerskih identiteta, prethodno je jedino bila narušavana vojnim prodorima Habsburške Monarhije i Mletačke Republike i njihovim posljedicama, i nerijetko bi rezultirala egzodusima katoličkog življa ili lokalnim pobunama kršćana protiv nameta, najčešće nazivanim hajdučijom. Stotinama godina Bosna je bila vjerski šarolika i toj svoj svojoj šarolikosti je živjela, životarila i preživljavala. A najbolji sinonim bosanstvo je bio i ostao pojam raje, a ne kako bi neki voljeli i željeli predstaviti kapetansko-spahijske zemljišne elite. Legende i priče raje su legende Bosne, duh Bosne kroz vjekove utakan u narodnu predaju, kojoj svako od zlonamjernika želi nadjenuti vjerski predznak, i nacionalnu odrednicu isključivo muslimana, što je kostrukt refleksije nacionalizama 19. vijeka. Raja u svom duhu ovjekovjećuje običnoga stanovnika Bosne, prolaznika pred licem carstava i prolaznika pred licem Boga kome se klanja ili moli. Bilo je i raje svakakve, ali vremena i okolnosti su raju usmjeravala, a ne obratno.

Ne treba zaboraviti a.-u. obećanje zvanicama Berlinskoga kongresa, da privremeo zaposjedaju Bosnu s ciljem rješavanja agrarnoga pitanja. E, upravo to agrarno pitanje je generiralo napetosti u Bosni. Vlasnici zemlje, uglavnom iz redova muslimanske elite su održavali kmetske odnose na selima i svojim timarima, ne decenijama, već stoljećima. Raja koja je interesno bila suprotstavljena ovakvim zemljišno-pravnim odnosima kroz 19. vijek je tražila svoga odjeka u političkoj i pravnoj nomenklaturi bosanskoga društva, a potom i međunarodnih faktora. Ovaj pojam raje je pogrešno interpretiran u historiografiji kao nemuslimansko društvo Bosne, čime se željela isključivo poslati pogrešna poruka i klasne razlike svesti isključivo i jedno na nacionalno-religijske. Prebrojavanje zasigurno vodi u ćorskoak od samoga početka i trasira priču u odnosima selo-čaršija na pogrešnim premisama. Pojam većine i pojam manjine su oduvijek u Bosni bile labilne i teško utemeljene varijable, a u klasnom društvu, izmirenje interesa raje i begovata samo je moglo ići u korist postojećeg nezadovoljavajućeg stanja po pitanju agrarnih odnosa. Naravno da je religijska slika dodatno usložnjevala odnose, ali ne više od suštog nepostojanja međunarodne želje da ti odnosi budu u konačnici i riješeni. Raja nasuprot begovata je nagovještavala potencijalno buđenje nacionalne svijesti Bosanaca i potencijalnu revoluciju. Ni Rusko Carstvo, ni Austrijsko nisu imali interesa da podržavaju ovakve pokrete bosanskoga naroda i niti su željeli dopustiti ispoljavanje ovakve nagomilavane emocije i frustracije stanovništva. Trebalo je iskontrolisati takve osjećaje u Bosni i Austrija se ponudila prva, te je uz svesrdnu njemačku pomoć i isposlovala da mandat nad Bosnom pripadne upravo njoj. Naravno, od rješavanja agrarnoga pitanja nije bilo ništa! Ono ostaje od 1878. pa sve do 1918. mrtvo slovo na papiru. Beču je sve drugo bilo bitnije u Bosni od agrarnoga pitanja, pa čak i izgradnja uskotračnih željezničkih rukavaca koji su dopirali do garnizonskih gradova na lijevoj obali Drine ukazuju na stvarne interese i namjere Beča. Rudarstvo, industrija i željeznice nisu poticani i razvijani da bi Bosanci napunili svoje đepove i prosperirali kao narod, niti da bi putovali kao grofovi od Banjaluke, preko Sarajeva i Mostara, do Trebinja ili Foče, već da bi pangermanizam nastavio svoj put dalje ka Bagdadu. Srbi su toga bili svjesni, a brojni Hrvati i muslimani toga vremena staju emocijama uz Kraljevinu Srbiju i potiho slave pobjede Srbije i epiloge Balkanskih ratova. Željni slobode, Bosanci tada nalaze prirodne saveznike u Srbijancima, a i Srbijanci uz to mudro nude ideju jugoslavenstva, trebajući saveznike s ove strane Drine, jer od ruskog panslavizma nema tada baš mnogo pomoći, još od poraza ruske mornarice u srazu s Japanom 1904., a nad Srbijom se već nadvija izvjesni mrak germanizacije i moć njemačke ratne tehnologije. Bugari i Turci zajedno prijete i žele osvetu za Balkanske ratove. Pa kome se u takvim okolnostima Srbija mogla okrenuti osim Bosni i Bosancima ili da ne bi možda Grcima „tamo daleko, daleko kod mora“, a Albance da ne spominjem. Srbija tako ostaje usamljena na Balkanu, istrošena Balkanskim ratovima i očima uprtim ka Londonu i Parizu, a jedina nada u ljudstvu joj je Bosna i solidarnost Južnih Slavena, uz izuzetak Bugara koji srpskome Carstvu i srpstvu uzdižu Bugarsko i rovare po Vardarskoj Makedoniji.

Takva je bila tadašnja Bosna sa svojim susjedima. I Ustanak 1882. i bunt mostarske Gimnazije i pjesme Alekse Šantića. Sve ostalo je bila izvana nametana politika i a.-u. uprava. Ko je mogao tada sve te silne utjecaje razaznati i raščlaniti? Ko je tada Bosnu nosio u srcu? Šta je tada bilo bosansko? Gdje su tada bili Bosanci? Zašto su šutjeli? Da li zbog vjere? Zbog usamljenosti? Zbog sopstvene vojno-političke nemoći, ili možda zbog mudrosti historijske? Neko je zasigurno i tada podizao glas. Zašto se tada taj glas nije čuo?