Kako je i zašto Bosna nestajala? (drugi dio)

.........da bi razumjeli o čemu se radi potražite prvi dio

Bosna ostaje imenom država i širenjem Osmanskoga Carstva i ona se širi, ali gotovo nikada ili veoma rijetko percipira svoju teritorijalnost po prostranstvima Panonije ili obalama Jadanskoga mora, jer sva je zemlja bila ipak Sultanova, a ne bosanska. Nije se širila Bosne, širilo se Carstvo Sultana sa Stambola. Tako da pojam nacionalne i teritorijalne državnosti Bosne ostaje ovjekovječen pamćenjem odbrane svojih domova i ugraničen na Uni i Savi i s ove strane dalmatinske Zagore, Sutorinom i Klekom te dolinom Drine. Istina, pet i po vijekova osmanske vladavine i prisustvo državotvornog islama, usporava ili jednostavno neprepoznaje razvoj moderne bosanske nacije. Islam se uvjek postavljao iznad nacionalnog pojma, a katoličko-pravoslavne evropske nacije uključujući susjedne hrvatsku i srpsku, onemogućavaju ili prirodno usporavaju razvoj nacije na temeljima idntiteta, a podržavaju na vjerskim temeljima katoličanstva i pravoslavlja. Razliku od ovakvog klerikalnog modela nacije, karakterističnog za jug Evrope, predstavljale su protestantske zemlje sjeverne Evrope, Bosni tada slabo poznate i predaleke. Mitovi o srpskoj državi i hrvatskoj državi u srednjem vijeku selektiraju islam kao višestoljetni remetilački faktor i kao ključnog negatora njihovih nacionalnih prava na državu, pa takvu stigmu mladosrpski i mladohrvatski nacionalisti nabacuju na teret Bosni, a i Bosna sama, obezglavljena nakon neuspjeha pokreta za autonomiju preuzima tu stigmu, žrtvujući pri tome i potencijalni i tradicionalni, ali njoj samoj nepoznati i čak nedopušteni model bosanske višereligijske nacije. Ono što su njemačke državice riješavale i naizgled riješile 1555. Augsburškim mirom i modelom qius regio, ilius religio, Bosna nije tada mogla, prvenstveno jer zvaničnoga religijskoga rata unutar bosanskih granica i između njenih stoljetnih vjera nikada nije ni bilo! Ono što od Gdanjska do Lotaringije postaje jedinstvenim Njemačkom i Carstvom 1871. i proglasom u Parizu, također se nikad nije moglo dogoditi Bosni, jer Bosna nije nikad poznavala veće vojske od lokalnih feudalaca, pa janjičara i spahija, pa partizana i na kraju patriota. Bosna i bosanstvo su se gotovo uvjek branili od nesmiljenih napada Carstava i susjednih država u službi tih carstava i njihovih zajedničkih perfidnih šarolikih interesa. I evo je danas, odbranjena je, i takva-kakva jeste opet je ima, nekako u inat i samoj sebi i svima. Možda je klecala prečesto, ali nikad nije nestala.

Hrvatska i srpska historigrafija, na ostavštini pisane katoličko-pravoslavne klerikalne propagande prethodnih stoljeća, krajm 18. i u 19. vijeku razvijaju raomatičarsku nacionalnu platformu i upravljaju mnogo nepravdi, poluistina i laži prema Bosni. Zašto su to činili? Najvjerovatnije stoga što su jednostavno mogli i što je Bosna ostala u vakuumu izvjesne nacionalne nesvijesti, a uz to je predstavljala pogodan prostor i teritoriju za širenje i srpstva i hrvatstva, a kad se uzmu u obzir tadašnja srpsko-hrvatska nacionalna trvenja i međusobna negiranja, Bosna ostaje kao tampon zona tih prepirki i sukoba, s jedne, a s druge strane i bez ikakve međunarodne podrške za samoopstojnost ili samostalnost. Bosna postaje potencijalni teritorijalni plijen susjeda. Naime, hrvatska nacionalna ideja od Bana Jelačića dobija jedini prostor za širenje ka Bosni i nacionalno neosvještenim Bosancima, posebno kada znamo da Hrvati jedini u doba nacionalnih revolucija 1848./49. ostaju lojalni katoličkoj dinastiji Habsburgovaca za razliku od gotovo svih drugih nenjemačkih naroda u Monarhiji. Srpska strana svojstvenom upornošću, neprikosnovenom ruskom podrškom i činjeničnom osmanskom slabošću uspijeva od Beogradskog pašaluka 1815. vaskrsnuti u Kneževinu sa širom autonomijom, pa zatim i realnom samostalnošću, dok Bosna ostaje bez potencijalnih nacionalnih protagonista 1832. godine, a od tada pa narednih decenija i bez elitnih i obrazovanijih slojeva svoga društva. Vjerovatno je već tada Porta razrađivala planove i imala već finalnu namjeru da dobro ili što bolje kapitalizira svoju najzapadniju pokrajinu, što će na kraju i učiniti popuštajući uznapredovanom pangermanskom prodoru na Balkan 1878./79. godine. Sultan će uzeti pare prodajući „svoju“ Bosnu, a Habsburgovci će ga ostaviti suverenom do Aneksijske krize 1908. godine, a pri tome će mu vratiti zaposjednuti Sadžak, da još malo titra na granici Crne Gore i Srbije kao kakav-takav oronuli politički faktor na Balkanu.

Poznato nam je da je a.-u. uprava imala namjeru pod državno-upravnu kontrolu staviti vjerske organizacije sa sve vanjskim sjedištima, u Rimu (Vatikanu), Carigradu/Moskvi i Istambulu. Beč je uspio u svojim namjerama! Opet je uslijedio jedan do tada neviđeni presedan. Katolička dinastija Habsburgovaca je uspostavila Islamsku zajednicu u Bosni, a pravoslavna je također stavljena pod državnu kontrolu. S katoličkom stranom je Beč isposlovao dogovor, katolička crkva je postala i vjerski i politički protagonist u imenu Vrhbosanske nadbiskupije. Čak je i arhitektonsko naličje kozmopolitskoga grada Sarajeva uskoro ukrasila velebna katolička katedrala, samo stotinjak i kusur metara udaljena od pravoslavne Saborne crkve i Gazi Husrev-begove džamije. Tako su vlasti podizale i ukrašavale austrijsko i „novo“ Sarajevo sve od rubova Čaršije i do prakozorja periferije Marijin Dvora. Čak je i stari tok rijeke Miljacke dobio svoje novo, austrijsko korito. Izgledalo je da germanska odlučnost i želi i može u duhu filozofije Ničea u Bosni ispravljati i krive Drine. Miljacka je trebala biti istinski podsjetnik da je takva praksa od njihova dolaska, postala itekako moguća. 

nastaviće se....