drugi dio - Suštinska negacija pojma bosanske državnosti i samonegacija bosanske nacije od strane zvanične Srbije, Hrvatske i dijelom Bosne i Hercegovine kroz 20. vijek

Ova tri politička tijela, izbjeglička Vlada Kraljevine Srbije, Jugoslavenski odbor i Jugoslavenski klub su zaslužni za nastanak Niške, Svibanjske i Krfske deklaracije.

Niška deklaracija je zakukuljeni pokušaj velikosrpstva s ciljem ujedinjenja Južnih Slavena na političkoj platformi Velike Srbije i njen glavni protagonist je Vlada Kraljevine Srbije s Nikolom Pašićem na čelu. Nastala je u decembru 1914 u ovoj verziji, a u nekoliko je navrata revidirana, do te mjere da je Pašić u jednoj verziji deklaracije u potpunosti izostavio Slovence kao narod: Izvorna vezija bi ovako glasila:

".. Uverena u rešenost celog srpskog naroda da istraje u svetoj borbi za odbranu svoga ognjišta i svoje slobode, vlada Kraljevine smatra kao svoj najglavniji i u ovim sudbonosnim trenucima jedini zadatak, da obezbedi uspešan svršetak ovog velikog vojevanja koje je, u trenutku kad je započeto, postalo ujedno borbom za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca. Sjajni uspeh koji ima da kruniše ovo vojevanje, iskupiće obilato krvave žrtve koje današnji srpski naraštaj podnosi. U toj borbi srpski narod nema izbora, jer se između života i smrti ne bira. On je na nju prinuđen i vodiće je sa onakvom istom nesalomljivom energijom i s kakvom se pre sto godina borio za svoj vaskrs iz Kosovske grobnice ".

Zašto je nastala Niška deklaracija? Uvjerenja sam da je nastala u onom trenutku kada je Srbiji bila nophodna pomoć drugih Južnoslavenskih naroda da zaštiti svoju teritoriju i svoje stanovništvo od planirane i očekivane vojne ofanzive Austro-ugarske vojske. Iz Niške deklaracije se može crno na bijelo iščitati da se nigdje ne spominju Crnogorci, Makedonci i Bosanci kao narod što se u potpunosti uklapa u velikosrpske negacijske pogleda na ove tri nacije. Stotinjak i kusur godina kasnije zvanična Srbija priznaje i nerado uvažava postojanje Crnogoraca i Makedonaca, a o postojanju Bosanaca potura svoju mačehinsku ulogu garanta Dejtonskoga sporazuma.

Što se tiče hrvatske strane vezane za ovu temu moramo imati u vidu činjenicu da Hrvati izlaze kao poraženi iz Prvog svjetskog rata, te tadašnji politički Zagreb nema i nije ni mogao imati velikohrvatske planove i programe s obzirom na nezavidnu i vojnu i političku ulogu pred međunarodnom javnosti, a prvenstveno pred i prema silama Antante tj. političkome Londonu i Parizu. Upravo stoga, hrvatska strana gorljivije zagovara zajedništvo Južnih Slavena i na kraju rata nudi „iskreniju“ verziju jugoslavenstva od velikosrpske ideje.

Svibanjska deklaracija iz maja 1917. predviđa „Jugoslaviju“ kao treći i slavenski političko-upravni entitet u dotadašnjoj dualističkoj Monarhiji. Ideja trijalizma Monarhije 1917. izgleda blijedo i neuvjerljivo. Taman posla, pa su Habsburgovci imali uši 1917. da slušaju ideju trijalizma, kad je već evidentno bilo da će se Monarhija raspasti po dualističkom ili po sve evidnetnije nacionalnom principu na Austriju i Mađarsku. Svibanjska deklaracija je suštinski i nezvanični politički otkaz Južnih Slavena Habsburškoj dinastiji koji će uskoro proglasiti i Državu Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu. Iz naziva ove države također primjećujemo da se nigdje ne spominju ostatci južnoslavenskoga narodnoga korpusa kojega očigledno čine i u ovom slučaju Crnogorci i Bosanci.

Krfska deklaracija je treća u nizu državotvornih programskih cjelina koja je kao i prethodne Bosnu i Bosance ostavila ili na krajnjoj margini svojih vizija ili ih uopšte nije ni uzima u obzir, ni imenom, ni pojmom. Nastala je 20. jula 1917. na otoku Krfu, a potpisnici su bili Nikola Pašić kao predstavnik Vlade Kraljevine Srbije i Anto Trumbić predsjednik Jugoslavenkog odbora. U ovom slučaju, Jugoslavenskom klubu je oduzet politički legitimitet i prenešen je na izbjeglički Jugoslavenski odbor. Krfska deklaracija najavljuje ujedinjenje Južnih Slavena. Krfska deklaracija navodi „troimeni narod Srba, Hrvata i Slovenaca“ ističući ideju jednoga naroda s tri imena. Ovakva formulacija jednog a troimenog naroda nije slučajna! Ostali Južni Slaveni zasigurno su već od ranije riješena stvar. Crnogorci i Bosnaci opet dijele sličnu sudbinu. Iako ih ima, ne spominju se. Srpska strana prve smatra dijelom srpskoga naroda pravoslavne vjere, a druge isto tako samo različite vjere. Hrvati su u ovom političkom momentu bili u defanzivnoj ulozi, velikohrvatstvo će pričekati povoljniju priliku krajem 30-ih godina.