četvrti dio - negacija bosne i bosanstva

                Sjedište Banovina u Bosni (koje ovdje više nema!) je u Banjaluci (Vrbaska) i u Sarajevu (Drinska). Obje otprilike obuhvataju pojam Bosne u njenom geografsko-teritorijalnom i historisjkom smislu, u opsegu od nekih 80ak % uz dodatak cijele Zapadne Srbije sa Šumadijom. Tako se dobilo da je većinsko stanovništvo ovih dvaju Banovina, Srpsko! Hrvati su svedeni na trećerazredn manjinu, a muslimani Bosne su odvojeni od muslimana Hercegovine i od muslimana Sandžaka! Ostatak Bosne, poznat pod nazivom i geografskim pojmom Hercegovina teritorijalno je razdvojen rijekom Neretvom pri čemu je tzv. Zapadna Hercegovina i Srednja Bosna (otprilike od Jajca do Viteza) stavljena pod splitsku upravu s predominantnim hrvatskim življem, dok je tzv. Istočna Hercegovina s Gornjim Podrinjem i nekadašnji pojmom Dubrovačke republike (i Neum) uvrštena pod adminstrativnu upravu sa sjedištem na Cetnju. Jedini ostatak historijske granice Bosne se mogo nazrijeti na potezu od Glamoča do Velike Kladuše i dalje do Bosanskoga Broda, ostatak od nekih 80% granice Bosne je naprosto režimski i planski izbrisan u isključivom duhu velikosrpske ideologije. Muslimani su razdvojeni i razbijeni u tri Banovine i svedeni na manjinu u odnosu na Srbe, a Veliki Hrvati su trljali ruke od zadovoljstva jer je ovakvom podjelom Dalmacija dobila u svoj sastav ono što će 1990. biti fantazija i opsesija Franje Tuđmana i bosanskog ogranka HDZ-a, a to su konture HZHB koja je ovom prilikom, vidi zanimljivosti, izlazila čak i na more, ali ovaj put pod imenom, Primorska Banovina. Veći udar na državnost Bosne od ove velikosrpske fluminologije povijest naše države ne poznaje.

                Zaključaka ima mnogo na ovu temu. Ja bih izdvojio političku i nacionalnu nesvijest muslimana i njihove intelektualne i nazovi političke elite koja se prema Karađorđevićevom Beogradu odnosila podjedanako podanički i izdajnički prema Bosni i Bosnacima, kao što se odnosila stoljećima podanički i podložnički prema sultanskom Stambolu. Neshvatljiv je takav stav, kada se ume u obzir da je režim Karađorđevića samo hapsio i udarao i još uvjek tada nije masovno klao i ubijao kao četnici. Muslimani u takvoj, istini nimalo nezavidnoj poziciji, a ujedno željni življenja, obrazovanja, društvenog napretka, političko-upravnih karijera i slično, uskoro prisvajaju nacionalna imena Srba i Hrvata ili rijetko, nadnacionalnu utjehu režimskog identiteta Jugoslavena. Možemo konstatovati da su upravo muslimani bili taj posljednji bastion i oslonac koji je izdao ideju Bosne i bosanske nacije, a o Bošnjaštvu tada 20-ih i 30-ih godina 20. vijeka nije bilo skoro ni riječi, ni glasa. Stoga za tadašnje političko nepostojanje Bosanaca i Bošnjaka odgovornost podjednako snose i velikosrbi i velikohrvati, ali i oportunistička elita bosanskih i sandžačkih muslimana u podjednakoj mjeri. Koliko god bili agresivni velikosrbi i velikohrvati oni nisu imali moć prouzrokovati kolektivnu amneziju muslimana. Izgleda da su u međuratnom razdoblju muslimani sami zaboravili kakvu su ulogu imali Pokret za autonomiju iz 1831./32. godinu, da su zaboravili Mehmed-bega Ljubušaka i list Bošnjak. Ovakva kolektivna amnezijska i istreniranost stanovnika Bosne zaslužuje ipak jednu ozbiljniju studiju od ovih mojih osobnih zaključaka izvedenih iz historije, jer se ni danas stanje duha Bošnjaka nije u mnogome promijenilo, a o stanju duha i memorije Bosanaca, da i ne govorim. Danas kad neko kaže i djeci i starcima „Bosna“, reaguju sa dvije historijske informacije, jedna je Kulin ban, a druga Mi Bošnjaci, a od Kulina bana do Bošnjaka kao da Bosne i Bosanaca nije ni bilo.