Kako napraviti pakt sa vjevericama

Ovaj profesor je meni vratio nadu u struku, kasno. Tek negdje na kraju 4. godine pohađanja Filozofskog fakulteta u Sarajevu i Odsjeka za histriju/istoriju/povijest. Ta nada se rodila, te neke već poodavne 2007., ali mislim da je već bila mrtva 1992./1993. Samo ja to nisam znao. Ja u to nisam vjerovao. Odbijao sam povjerovati u istinu. Njegovu istinu. Ovaj profesor je tome nas učio, a ja sam, kao i svaki drugi student, odbijao da prihvatim "njegovo" činjenično stanje! Bio sam i mlađi i luđi, nego sada, bio sam pun neke mladalačke energije...

I bez obzira na sve, čini mi se, da je moj profesor, već tada bio u pravu! Sjećam se kad je rekao, na jednom od predavanja: "Svaka glava je imala cijenu u ratu. ...Nečije su glave bile skuplje, a nečije jeftinije. I moja je glava imala cijenu..." Tada sam povjerovao profesoru...

Povjerovat ću profesoru i ovaj put.

Od 2007, do 2019. cijenjenih glava sve je manje i manje.

Historiografija je tu gdje jeste, historiografi su ti, koji jesu.

Posljednji bastion države.

Ovakve kakava ona i jeste,

I nas u njoj istih, kakvi smo.

I trebalo bi da dobro nam je, a nije.

Dragi moj profesore,

Sve nas, ovo vrijeme tare.

Pregažena smo, ranjena, podcjenjena i propuštena generacija.

Ustali smo u bekoj tišini,

bez traženja dijaloga....

Od nas ste napravili bezumnu hiperproduciju historijsko-povjesnog kadra, ove i ovakve Države!

Ovakve BiH.

I nikog od nas, ko nije bio bio pri prvim saffovima,

Nije ni vidjela, ni igledala

svjetlost dana.

Izgleda da nas je ovo vrijeme ipak kolektivno satralo,

jer vrijeme, ukoliko se konzervira kvalitetno

ima jednu neobičnu sposobnost,

a to je da prošlost može da traje i vječno....

I evo, traje nam svakodnevno!

Nama nije vječnost uzeta,

samo su nam glave bačene u bescjenje.

Za ime ovakvog Mira,

u vrmemenu stahovite tragedije 90-ih.

Tragedije za koju su i riječi nedostatne

i suvišne, nekako.

Nada se rodila tamo, neke 2007...

Ostaje još samo ona.

I Mi još samo s njom.

I to je to!

Ili BiH, ili fajronat!?

Sad bi VI meni, onako iz prikrajka objasnili da je frajronat bio već zabetoniran 1995., ali žao vam Mene.

Il morao čekati 30 godina poslije,

da nauka postane!?

Dražava Vas plaća, i vi državu branite.

Danas će rijetko povjerovati još netko,

Da je to do čovjeka, a ne do politike.

Politike ima previše, samo ljudi nema.

Svi polemišu, ali politike nema.

Nema one jasne.

Nema one probosankse!

Samo, beskrajne...

polemike!

Žao mi je profesore, ali neko treba da izađe i da kaže.

Treba neko i da povede!

A nas ste učili da razmišljamo!

Razmišljajući, svih ovih godina.

Čitajući, nepročitano i prčitano.

Dolazim do očajnog i brutalnog zaključka...

Ili Naša BiH, ili finalni i konačni fajronat!?

Naš još uvjek ima tu.

Samo nikako da vidimo taj iskorak.

Neko bi morao, nekog valjda i nije stid!?

Nismo to valjda opet mi,

generacije s početka osamdesetih...

Dragi moje profesore,

Neko Vas mora i ovo pitati.

"Po kojem kriteriju i kako ste dijelili radne pozicije, po Historijskom Institutu!?"

Hajde budite čovjek, pa priznajte!?

Zašto niko od nas mjesta našao nije!?

Jel možda zato što nismo bili "ničiji" po stranačkoj liniji?

Moguće je da griješim ja profesore,

al previše je sudenata,

gledalo i slušalo "obaranja" na ispitu,

Onih izvrsnih.

Moža ne među Vama, ali među nama...

Među studentima....

Onaih Najboljih!

Vidimo Karadžić je neisscrpna tema...

Vidimo opet "šuplja" se plasira.

Vidimo opet, da treba u srce da nas dira.

Naše je srce Bosna, koje više nema.

Naše je srce duša, koja kidiše...

Samo da preživi,

Da se jedom, opet, zaraduje!

Vrijeme je više jednoam I da bosanska nacija ustane.

Krajnje je vrijeme.

Svoje volimo, tuđe nećemo.

Živjela BiH, smrt svim našim dušmanima!

(nit je bitan ovaj moj professor, nit sam bitan ja.

BItno je ovo vrijeme koje od svakog lično i divljački kida,

I krvoločno uzima. BItne su naše šutnje u vrijeme nemira, u vrijeme smutnje.

Da te mjere su bitne, da više ne znamo ni šta je više bitno !

BItan si ti moj profesore,

A trebao bih bar malo biti bitan, nekome i ja!?

Al vremena su takva, ko koga zna I ko je čija familija!

U toj familijarnoj priči, profesore…

Mene neće biti nikada.

Mnogi su se prodali pod imenom Bosne,

Koju su neku drugi svojim snovima gradili.

Mnogi prodaju Bosnu u bescjenje.

I predugo na tom projektu

brk, slade i masne.

Svima nam fali samo malo više Bosne,

A to malo…

Nikako ne da nam se!

Da ne budem prost profesore, al ipak sam sarajlija…

“Ne da nam se ko onom usranom do potoka!”

I to traje… decenijama već.

Heemoroidi postaše naše kolektivno oboljenje.

Pa možemo ustvaridti da oni koji imaju dlaku na guzici,

Puno pred, a najmaanje seru.

U čijim li se onda govnima gušimo!?

I to gušenje traje – decenijama već !

Mogli bi ovako, moj profesore do sutra,

Al čini mi se da je Vuk ipak već pojeo Magarca!

Da ne ponavljam, da nada umire zadnja.

A fali je.

Ko nikada !