BiH u pupku civlizacije ili Blejimo, blejimo, blejimo...

Ne mogu se oteti jednom strašnom dojmu koji me muči otkada sam uplovio u svijet spoznavanja, sticanja znanja i usavršavanja nauke, a to je da je svijet sazdan na temelju nepravde i prožet svakodnevnim patosom i klati se od ugnjetavanih do tlačitelja. Kao da nema sredine ili je ta nepostojana sredina ispunjena neznanjem, a što više znam sve sam više sklon razmišljanju da je u neznanju istinska sreća. Sretni su oni koji vjeruju da nisu ni ugnjetavani, podjedanko kao i oni koji sebe ne smatraju tlačiteljima. Vjerujem da je velika većina ljudi upravo tako naivno i sretna. U naivnosti i neznanju je sreća, u znanju su skrivene sve brige čovjeka. Sretan čovjek ničemu se ne nada, a znanstvenik se uvjek nečemu nada i ponaša kao progonjena duša na vječnom putu tražeći istinu, pravdu, zadovoljstvo, a tek što pronađe jednu istinu otvaraju mu se tri nove neistine, kada zadovolji jednu pravdu izmaljaju se iz pepela nove nepravde, i tek što osjeti tračak zadovoljstva, ubrzo ga obuzima more nezadovoljstva jer neistina i nepravdi ima previše, a ljudi koji slobodno misle, pišu i govore premalo. Tako su svi jadni znanstvenici usamljeni neki nesretnici među sretnim poluljudima.

Naša civlizacija je prokleta. Unatoč veoma čvrstim vjersko-religijskim postulatima koji obitavaju među nama već nekoliko hiljada godina, mi kao ljudi ostajemo i opstajemo kao veoma primitivna bića, pohlepna, gramziva i duhovno korumpirana. Ukoliko smo i svjesni sopstvene kvarnosti, utjehu tražimo u sebičluku i apstraktnoj vjeri (religiji), a ne u plemenitome duhu i prosperitetnoj nauci. Nadamo se boljem na onom svijetu, jer nismo u stanju sagledati lošosti ovoga svijeta i sami sebe. Sve što smo otkrili u prošlosti s ciljem unapređenja življenja i društva, iskoristili smo ili za sopstveni profit i ili za smrt drugih, ostajući tako u okvirima humanog primitivizma i u okovima krvavog kapitalizma. Naša civlizacija je sazdana na perpetualnim prepirkama, sukobima, ratovima i prinudnim svrstavanjima svakog pojedinca u etiktiranu masu, a time su uvjetovani i naši privatni socijalni odnosi i javni (medijski) prostor. Nije bitan čovjek, bitno je gdje je rođen, ko su mu roditelji, kojeg je imena, koje je vjere i nacije. Bitno je sve ono što čovjek sam ne bira u odnosu na sve ono što čovjek za života može odabrati. U odsustvu izbora upravo se krije to naše prokletstvo. Da ima izbora, svaki bi čovjek birao da bude sretan, a pošto izbora nema, nesreća je neminovnost življenja. Upravo demokracija treba da nas uvjeri da Izbor(i) postoje, a da je cilj tih izbora upravo sreća. Svi punoljetni ljudi u demokratskim režimima na Izbore izlaze s nekom nadom, koja se proslije izbora nikad ne obistini. Jedina sreća u kapitalizmu je kapital (novac, materijalna vrijednost) i upravo je kapital Bog našega vremena, kojem se svi klanjaju. Uspješnim prevarantima on je sve, a neuspješnim uvjek ostaje priča o onome svijetu. Tako tlačitelji opstaju, a ugnjetavani mogu ili da se nadaju ili da vjeruju u blaga onoga svijeta. Historija naše civilizacije je pokazala da mi nemamo nikakvu sposobnost sagledavanja činjenica iz prošlosti i da već hiljadama godina živimo potpuno odsustvo svake samokritičnosti i temeljne inteligencije. Svo naše djelovanje je polovična potraga za rješenjima, za čije nenalaženje vješto okrivljujemo drugoga i drugačijega, jer za pronalazak rješenja je prečesto potrebno ogledalo, pred kojim mi tradicionalno pravimo zaokrete za 180* i istini uporno okrećemo tako leđa. Razumljivo je da se dijete ugleda na svoje roditelje, da se mlad čovjek ugleda na svoje mladlačke uzore, ali nije razumljivo da odrastao i zreo čovjek tako očajno i bijedno kapitulira pred lažima, pred zlom i pred silom i umjesto da postaje glasnik istine poginje glavu, čast i obraz pred tim istim lažima, pred svjetskim zlom i pred svjetskom silom. Da bi umanjio sopstveni osjećaj stida i srama takav odrasli i zreli parazit pronalazi utjehu u novcu, u vjeri, u naciji, u onome kolektivnom, a ljubavi nema! Nema jer nema zadovoljstva, jer nema pravde, jer šuti o istini. Tako se individua sakriva iza kolektivnog, kao da će mu kolektiv pomoći u potrazi samoga sebe, kao da su hrabrost i plemenitost duha čovjeka u vjeri drugih, utopljeni u nacionalnim mitovima i samožrtvovanjima ili su se skupli u novčaniku ili na nekom tajnom računu.

Recimo da u novcu i nije problem, da nije ni u nacionalnom osjećaju, onda u vjeri jeste. Zašto u vjeri!? Zato što se u vjeri život rađa, vjeri ga predaju, vjeru živi i vjera ga sahranjuje, a nadgrobni spomenik ili nišan obilježava za vijeke vjekova. Mladoga čovjeka vjera ushićuje, a starome je jedina nada i utjeha, samo je zreo čovjek svjestan da je vjera izmišljotina religije, a da je religija „nešto bez čega se ne može“. Odbiti religiju znači krenuti putem samotnjaka, odvojiti se od čopora ili kako to milozvučnije odzvanja „od stada“. Čobani i pastiri žive od stada, stado usmjeravaju i stadom vladaju. Pasti u nemilost čobana i pastira znači biti žrtvovan. Navodno za stado, a suštinski za čobane. Kada bi se, kojim čudom, sva stada nekako izmješala, bilo bi zanimljivo i krajnje zadovoljavajuće gledati čobane kako se tuku izmeđuse, jer jedno stado ne bi moglo imat pet čobana. Eto, živimo u vremenu kada čobani za sopstveni opstanak žrtvuju dijelove svoga stada, da ne bi oni došli na red. Žrtvuju kolovođe, žrtvuju ovnove. Ovce naša civlizacija nikada nije ni cijenila, osim kad legu janjad, i to pogotovo mušku! Ova tradicija Žrtve postoji još od prvih stranica naših svetih i premudrih knjiga i od tada pa sve do danas mi mirno stojimo i čekamo na red da nas se žrtvuje. Događale su se i pokoje krađe ovaca, a rjeđe i da čoban izgubi stado, ali prinošenje Žrtve je konstantno (Abraham/Ibrahim/Jevrem/Avram, pa i sam prikaz Isusa kao janjeta i dr.) i krajnje civilizacijski uspješan model vladanja.

Religija nas tako od pamtivjeka uči da smo niko i ništa i da se s tim trebamo pomiriti, jer što se prije pomirimo s tom sliom nametnutom laži, to ćemo prije pronaći svoj mir i rahatluk, pa kad nas odvedu na klanje, naši, vaši ili njihovi, možemo slobodno i pune duše počivat u miru i rahatluku, a oni će nastavit svoje rituale klanja na živima iz našega stada, na našoj djeci i svim našim budućim potomcima. Nekada će nas/ih pojedinačno žrtvovati, a nekada i masovnije, sve sukladno njihovim trenutnim potrebama za opstankom i težini njihove situacije.

Ostajmo tako kao Žrtve što bliže svojim tlačiteljima licemjerno se i sebično nadajući da će nas oštrica njihovoga krvničkoga noža možda i mimoići. Vjerujmo slijepo onima koji nas vode, provedimo životni vijek u šutnji, ne ustajmo, ne bunimo se, ne komešajmo i ne talasajmo. Živimo u vjeri, jer samo su nam nju kao opciju ostavili...

U vjeri, da ipak Pakao i Džehenem postoje, za naše, vaše i njihove dželate i da će ih snaći prije nego počnu žrtvovati našu djecu.

Djeca su nam sigurna zar ne!?