bosna bosancima
Mislim da se jednom mora stati, pogledati oko sebe, ispred, iza u prošlost. Dobro je pogledati se u ogledalo, svako od nas, morao bi to učiniti. I razmisliti. Bosanac nije lik iz bajke, epa, utopije, magle. Bosanac je čovjek od mesa i krvi. Bosanac je čovjek koji stameno i ponosno stoji, živi, hoda po svojoj zemlji, zemlji u kojoj se rodio. Bosanac je svoj na svome. Svako onaj ko je danas „svoj na svome“, mora prvo dobro znati šta to znači. Dobro upamtiti, odbaciti sve demagogije, kopiranja, uslikavanja u političke idilične lutke bilo kog tipa.
B – boriti se
O – opstati
S – sloboda
N – nema
A – alternativu.
Poruka sa stećka iz Radimlja, poruka sa Vrela Bosne, Poruka iz Krajine, poruka iz slobodarske Tuzle, poruka kamena, proplanka, brda, doline, rijeke, ravnice, planine – NE DAM TI NI PEDALJ BOSNE.
Bosna je moja kuća. U mojoj kući postoji kućni red. Citiram: „ O Ustavu se nema šta raspravljati. Inicijativni Odbor mora ponuditi bar gotov Prijedlog novog Ustava.“ Hvala Marjane. Kad se zna kućni red, svima je jasno šta su čije obaveze i zadaci, ko je, šta i gdje. „Bosna mora biti teritorijalno ujedinjena i politički neutralna i nezavisna zemlja“ (M. Hajnal) Dodao bih još preciznije - Bosna mora biti teritorijalno cjelovita, jedno tijelo i jedna duša, politički neutralna i nezavisna zemlja, zemlja građana, država građana. Bosna je kuća njene čeljadi a ne nekakvih stranaca, sinova tuđih matera. Bosna nije hotel, svratište, konak. Pa da i jeste, svaki boravak se mora platiti i poštovati kućni red.
„Teško je pogrešno ispravljati, a pokadkad i nemoguće !“ (Jasmin Mayor) Mudrost, opreznost. „Pa kad cemo odrasti kao nacija i reci svijetu nismo mi nikakva nedonoščad ni divljač, ne trebaju nam bjelosvjetski pajaci.“ (Tihić Admir). Svoj na svome, u svojoj kući gazda. „Ipak je sve to jos sirovo i neuobliceno, mnogi od nas znamo sta zelimo, kako bi trebalo i sta je Bosna zasluzila, ali nepotkovani smo strucnim znanjem o materiji i ne znamo iskazati nase ideje.“ ( Meliha Dragičević). Zato svi znamo ono što je surova stvarnost i istina. Doživljavamo je svaki dan i sve nas teško pogađa. Sva nepravda i naša bol, stradanje, mučenje, ne treba formulisati nikakvim naučnim teorijskim definicijama. Svi razumiju riječ sloboda i njeno značenje. Svoj zahtjev svi znaju iskazati riječima, ali se zahtjev najbolje iskazuje učešćem tj. djelima. Upravo zbog toga moramo voditi računa da slijedimo put istine i realnosti, a ne da kopiramo buđave političke strategije i varke. Ljudima je dosta laži. Ljudi hoće da budu ono što jesu, prvo ljudi, građani svoje države, pa tek onda dolazi srbiguz po volji svakome, ali kao privatno pravo. „To prije svega podrazumjeva ukidanje svega sto smeta normalnom zivotu sviju a to su svi organi i tijela nacionalnih podjela ,trostruko predsjednistvo ,trostruka vlada ,kantoni ,policije ,i drugo .Dakle ukidanje svega sto je do sada islo u prilog podjela proizaslih iz naopakih glava domacih i stranih.“ (Selmanovic Focak Mirsad)
„BOSNA i BOSANSKI NAROD ,zahtjevaju mnogo,mnogo više,šire i sveobuhvatniji pristup za riješavanje nevolja sa kojima se svakodnevno susreću,prije svega obični ljudi ove zemlje. (Šaćir Hodžić).
„Uhvatimo se posla jer vrijeme prolazi.“ ( Senad Serđo Bajrić) Samo da dopunim ovaj citat slijedećim: Za svaku kuću treba imati osnovnu zamisao, volju, uložiti trud. Zajedničkim snagama i znanjem pravi se kuća i svi znaju kako će izgledati.Neko mora biti nadzorni organ, neko irgat, neko majstor, neko će pružati direktnu pomoć tamo gdje zatreba. Svako mora ozbiljno da radi svoj posao. Kad nadzorni organ zida, majstor irgatuje, irgati pružaju pomoć, a neki nadziru i i komentarima smetaju, normalno da će posao ići mnogo teže, pa čak doći će i do malodušnosti jer ništa ne napreduje. Zato moramo cijeniti, istinski cijeniti svačiji trud i doprinos, i svi moramo imati jedinstven cilj. Bosna. Naša Bosna. Naša kuća i mi u njoj. Bosanci.
„Iskreni Bosanci koji prate i podržavaju ideju i projekat bosanske države ne zaslužuju takav način rada. Onaj ko pomno prati društvenu stvarnost kod nas zna, da postoji iščekivanje, šta će se izroditi iz svega toga.“ (Mirsad Šekić)
„Nema 'ako' ovaj put ......... Ovaj put, moramo svi pod jednu kapu, pod jedan kišobran, postati brana raspikućama dok nam nisu raščerupali zemlju. Dosta je.“ ( Mišo Radić)
„Ne ističimo što ne želimo biti, već ono što jedino jesmo i što moramo biti da bismo preživjeli.“ (Marjan Hajnal)
„Držim se one stare djedove ; kada bi se plašile ruke čega oči, nikada se ništa napravilo ne bi. Zato, moramo gurati naprijed, svaki dan nam je dragocjen.“ (Mišo Radić).
Dakle, iz naprijed navedenog se vidi i mudrost i odlučnost. Još da znamo kakvu Bosnu hoćemo i gotova stvar. Tu nastupa razvodnjavanje Neretve, Bosne, Une, Vrbasa, Drine, Save. A sve Bosanske rijeke. Može li normalnom čovjeku smetati nešto Bosansko. Može: neprijateljima, ljubomornim, zavidnim, ulizicama, kameleonima. To je ono što ne želimo biti. Slobodni, svoji na svome, u svojoj kući – Bosni. Bosna je iznad svega. Bosanstvo je vjera. Bez vjere u Bosnu, bez vjere u Bosanstvo, sve je dim i magla. Bosnu niti čine niti mogu činiti intelektualci i ponosni Bosanci. Ko su ponosni Bosanci? To je svaki čovjek na svakom pedlju Bosne: bravar, zidar, stočar, poljoprivrednik, radnik, rudar, konobar, ljekar, učitelj, nastavnik, apotekar, komunalni radnik, lovočuvar, učenik, student, nezaposleni i onaj kome su oteli njegovo radno mjesto, fabriku, zemlju, njegovu meraju i sokak, njegovu ulicu, selo, grad. Dobar zidar je dobar zidar bez obzira koju je religiju izabrao, gdje i kako se, ako se moli Svevišnjem – to je njegovo privatno pravo. Istovremeno ničije pojedinačno ili grupno pravo nije, niti može biti iznad interesa zemlje, države Bosne, niti može tražiti bilo kakve privilegije u odnosu na druge. To se odnosi i na one koji ističu i naginju imenu države – Bosna i Hercegovina. Čovjek rođen u Mostaru je prvo Mostarac, pa onda Hercegovac i na kraju Bosanac. Bosanac po dvije odrednice: narodnoj i nacionalnoj. Isti je slučaj i sa čovjekom u Bihaću, Tuzli, Zenici, Foči, Trebinju.
Neozbiljno je zagovarati i pozivati ljude bez jasno kristalnog stava, čiste slike istine. Istina je da aktivnosti moraju neminovno krenuti. Ne danas, nego juče. Aktivnosti moraju biti zastupljene na svakoj stopi zemlje Bosne. U toj bujici nema lidera. Lider je Bosna. Bosna je život. Život je sloboda. Oni nas okupljaju, motivišu. Nikad za nikad, nećemo i ne smijemo dozvoliti da svaki borac za svoju zemlju, svoju Bosnu, svoj život, svoju slobodu, bude nehumano odgurnut i ponižen. Ne može biti isto priznanje onima koji su se borili na način kako najbolje znaju, mogu, stručni su za to, ili žele, trude se, i onim koji čekaju u debeloj hladovini, s dupetom u mehkom dušeku i komentarišu – „ šta ove budale hoće“. Njima nećemo osporiti njihova prava. Nećemo ih ni šikanirati. Ali njima neće, niti može pripasti čast i poštovanje kao onima koji su se uključili i dali sve od sebe. To im neće dozvoliti ni istina, vrijeme kao jedini svjedok i sudija. Njih će progoniti sramota – moralna norma i osuda.
I na kraju, još nešto veoma bitno. Za Bosnu se ne bore samo oni koji su u Bosni, niti pak samo oni koji su izvan – u dijaspori. Za Bosnu se bore njeni sinovi i kćeri bez obzira gdje bili. Oni su Bosanska djeca.
Bosanska djeco. Kad iz glavnog štaba cure informacije, to se zove telefoniranje protivniku. Šipak je ikada neko pobjedio kad je javljao protivniku gdje i kada će udariti. Zato moramo biti istinski mudri. Nek generali rade svoj posao, starješine nek pripremaju vojsku, a vojska nek se organizuje za akciju. Vojniku mora biti jasan cilj za šta se bori, razlog, način, ko ga podržava, kako, čime. Vojnik mora imati ubojito oružje u rukama. Oružje kojim će prvo zaštititi svoj život, život saborca. Vojnik mora znati i vjerovati da ga neprijatelju, niko ni po cijenu vlastitog života neće ostaviti na bojištu. Tek tada vojnik ima motivaciju, sigurnost, ponos i čast.
Naše ubojito oružje je istina. Ta istina se zove Bosna. Naša kuća, naše vlasništvo, naslijeđeno od djedova, pradjedova, hiljadu koljena u nizu. Mi ne organizujemo hajdučki ustanak.
Mi organizujemo Bosanski skup, na kome će pasti odluka. Predaja i nestanak Bosne, ili borba na život i smrt.
B – boriti se
O – opstati
S – sloboda
N – nema
A – alternativu.
Poruka sa stećka iz Radimlja, poruka sa Vrela Bosne, Poruka iz Krajine, poruka iz slobodarske Tuzle, poruka kamena, proplanka, brda, doline, rijeke, ravnice, planine – NE DAM TI NI PEDALJ BOSNE.
Bosna je moja kuća. U mojoj kući postoji kućni red. Citiram: „ O Ustavu se nema šta raspravljati. Inicijativni Odbor mora ponuditi bar gotov Prijedlog novog Ustava.“ Hvala Marjane. Kad se zna kućni red, svima je jasno šta su čije obaveze i zadaci, ko je, šta i gdje. „Bosna mora biti teritorijalno ujedinjena i politički neutralna i nezavisna zemlja“ (M. Hajnal) Dodao bih još preciznije - Bosna mora biti teritorijalno cjelovita, jedno tijelo i jedna duša, politički neutralna i nezavisna zemlja, zemlja građana, država građana. Bosna je kuća njene čeljadi a ne nekakvih stranaca, sinova tuđih matera. Bosna nije hotel, svratište, konak. Pa da i jeste, svaki boravak se mora platiti i poštovati kućni red.
„Teško je pogrešno ispravljati, a pokadkad i nemoguće !“ (Jasmin Mayor) Mudrost, opreznost. „Pa kad cemo odrasti kao nacija i reci svijetu nismo mi nikakva nedonoščad ni divljač, ne trebaju nam bjelosvjetski pajaci.“ (Tihić Admir). Svoj na svome, u svojoj kući gazda. „Ipak je sve to jos sirovo i neuobliceno, mnogi od nas znamo sta zelimo, kako bi trebalo i sta je Bosna zasluzila, ali nepotkovani smo strucnim znanjem o materiji i ne znamo iskazati nase ideje.“ ( Meliha Dragičević). Zato svi znamo ono što je surova stvarnost i istina. Doživljavamo je svaki dan i sve nas teško pogađa. Sva nepravda i naša bol, stradanje, mučenje, ne treba formulisati nikakvim naučnim teorijskim definicijama. Svi razumiju riječ sloboda i njeno značenje. Svoj zahtjev svi znaju iskazati riječima, ali se zahtjev najbolje iskazuje učešćem tj. djelima. Upravo zbog toga moramo voditi računa da slijedimo put istine i realnosti, a ne da kopiramo buđave političke strategije i varke. Ljudima je dosta laži. Ljudi hoće da budu ono što jesu, prvo ljudi, građani svoje države, pa tek onda dolazi srbiguz po volji svakome, ali kao privatno pravo. „To prije svega podrazumjeva ukidanje svega sto smeta normalnom zivotu sviju a to su svi organi i tijela nacionalnih podjela ,trostruko predsjednistvo ,trostruka vlada ,kantoni ,policije ,i drugo .Dakle ukidanje svega sto je do sada islo u prilog podjela proizaslih iz naopakih glava domacih i stranih.“ (Selmanovic Focak Mirsad)
„BOSNA i BOSANSKI NAROD ,zahtjevaju mnogo,mnogo više,šire i sveobuhvatniji pristup za riješavanje nevolja sa kojima se svakodnevno susreću,prije svega obični ljudi ove zemlje. (Šaćir Hodžić).
„Uhvatimo se posla jer vrijeme prolazi.“ ( Senad Serđo Bajrić) Samo da dopunim ovaj citat slijedećim: Za svaku kuću treba imati osnovnu zamisao, volju, uložiti trud. Zajedničkim snagama i znanjem pravi se kuća i svi znaju kako će izgledati.Neko mora biti nadzorni organ, neko irgat, neko majstor, neko će pružati direktnu pomoć tamo gdje zatreba. Svako mora ozbiljno da radi svoj posao. Kad nadzorni organ zida, majstor irgatuje, irgati pružaju pomoć, a neki nadziru i i komentarima smetaju, normalno da će posao ići mnogo teže, pa čak doći će i do malodušnosti jer ništa ne napreduje. Zato moramo cijeniti, istinski cijeniti svačiji trud i doprinos, i svi moramo imati jedinstven cilj. Bosna. Naša Bosna. Naša kuća i mi u njoj. Bosanci.
„Iskreni Bosanci koji prate i podržavaju ideju i projekat bosanske države ne zaslužuju takav način rada. Onaj ko pomno prati društvenu stvarnost kod nas zna, da postoji iščekivanje, šta će se izroditi iz svega toga.“ (Mirsad Šekić)
„Nema 'ako' ovaj put ......... Ovaj put, moramo svi pod jednu kapu, pod jedan kišobran, postati brana raspikućama dok nam nisu raščerupali zemlju. Dosta je.“ ( Mišo Radić)
„Ne ističimo što ne želimo biti, već ono što jedino jesmo i što moramo biti da bismo preživjeli.“ (Marjan Hajnal)
„Držim se one stare djedove ; kada bi se plašile ruke čega oči, nikada se ništa napravilo ne bi. Zato, moramo gurati naprijed, svaki dan nam je dragocjen.“ (Mišo Radić).
Dakle, iz naprijed navedenog se vidi i mudrost i odlučnost. Još da znamo kakvu Bosnu hoćemo i gotova stvar. Tu nastupa razvodnjavanje Neretve, Bosne, Une, Vrbasa, Drine, Save. A sve Bosanske rijeke. Može li normalnom čovjeku smetati nešto Bosansko. Može: neprijateljima, ljubomornim, zavidnim, ulizicama, kameleonima. To je ono što ne želimo biti. Slobodni, svoji na svome, u svojoj kući – Bosni. Bosna je iznad svega. Bosanstvo je vjera. Bez vjere u Bosnu, bez vjere u Bosanstvo, sve je dim i magla. Bosnu niti čine niti mogu činiti intelektualci i ponosni Bosanci. Ko su ponosni Bosanci? To je svaki čovjek na svakom pedlju Bosne: bravar, zidar, stočar, poljoprivrednik, radnik, rudar, konobar, ljekar, učitelj, nastavnik, apotekar, komunalni radnik, lovočuvar, učenik, student, nezaposleni i onaj kome su oteli njegovo radno mjesto, fabriku, zemlju, njegovu meraju i sokak, njegovu ulicu, selo, grad. Dobar zidar je dobar zidar bez obzira koju je religiju izabrao, gdje i kako se, ako se moli Svevišnjem – to je njegovo privatno pravo. Istovremeno ničije pojedinačno ili grupno pravo nije, niti može biti iznad interesa zemlje, države Bosne, niti može tražiti bilo kakve privilegije u odnosu na druge. To se odnosi i na one koji ističu i naginju imenu države – Bosna i Hercegovina. Čovjek rođen u Mostaru je prvo Mostarac, pa onda Hercegovac i na kraju Bosanac. Bosanac po dvije odrednice: narodnoj i nacionalnoj. Isti je slučaj i sa čovjekom u Bihaću, Tuzli, Zenici, Foči, Trebinju.
Neozbiljno je zagovarati i pozivati ljude bez jasno kristalnog stava, čiste slike istine. Istina je da aktivnosti moraju neminovno krenuti. Ne danas, nego juče. Aktivnosti moraju biti zastupljene na svakoj stopi zemlje Bosne. U toj bujici nema lidera. Lider je Bosna. Bosna je život. Život je sloboda. Oni nas okupljaju, motivišu. Nikad za nikad, nećemo i ne smijemo dozvoliti da svaki borac za svoju zemlju, svoju Bosnu, svoj život, svoju slobodu, bude nehumano odgurnut i ponižen. Ne može biti isto priznanje onima koji su se borili na način kako najbolje znaju, mogu, stručni su za to, ili žele, trude se, i onim koji čekaju u debeloj hladovini, s dupetom u mehkom dušeku i komentarišu – „ šta ove budale hoće“. Njima nećemo osporiti njihova prava. Nećemo ih ni šikanirati. Ali njima neće, niti može pripasti čast i poštovanje kao onima koji su se uključili i dali sve od sebe. To im neće dozvoliti ni istina, vrijeme kao jedini svjedok i sudija. Njih će progoniti sramota – moralna norma i osuda.
I na kraju, još nešto veoma bitno. Za Bosnu se ne bore samo oni koji su u Bosni, niti pak samo oni koji su izvan – u dijaspori. Za Bosnu se bore njeni sinovi i kćeri bez obzira gdje bili. Oni su Bosanska djeca.
Bosanska djeco. Kad iz glavnog štaba cure informacije, to se zove telefoniranje protivniku. Šipak je ikada neko pobjedio kad je javljao protivniku gdje i kada će udariti. Zato moramo biti istinski mudri. Nek generali rade svoj posao, starješine nek pripremaju vojsku, a vojska nek se organizuje za akciju. Vojniku mora biti jasan cilj za šta se bori, razlog, način, ko ga podržava, kako, čime. Vojnik mora imati ubojito oružje u rukama. Oružje kojim će prvo zaštititi svoj život, život saborca. Vojnik mora znati i vjerovati da ga neprijatelju, niko ni po cijenu vlastitog života neće ostaviti na bojištu. Tek tada vojnik ima motivaciju, sigurnost, ponos i čast.
Naše ubojito oružje je istina. Ta istina se zove Bosna. Naša kuća, naše vlasništvo, naslijeđeno od djedova, pradjedova, hiljadu koljena u nizu. Mi ne organizujemo hajdučki ustanak.
Mi organizujemo Bosanski skup, na kome će pasti odluka. Predaja i nestanak Bosne, ili borba na život i smrt.
Primjedbe
Objavi komentar