Adio pameti i Ave Sclave

Turci nikada nisu zaboravili Mustafu Kemala-pašu Ataturka, kao svoga oca nacije, dok su Jugoslaveni zaboravili i riječi i djela Josipa Broza Tita. Ne samo da su zaboravili tog Tita, nego sa zaboravili i ko su! Rasuli su se u pomami minornih narodnih utopija i prenapuhanih mitomanskih prednacionalnih identiteta i uronili duboko u historijsku jamu neo-klero-fašizma i ksenofobnih seoskih neonacionalizama. U potrazi za zamjenom očeva naroda, prekopali su kilometre historiografije ne bi li pronašli nekoga ili nešto, što će zamijeniti ulogu i lik Tita, a ponajviše njagov značaj. I koga su vrli tragači pronašli!? Poluuspješne i nerealizovane karaktere. Neki pripadaju dalekoj prošlosti, a neke su stvorili u prošlosti veoma bliskoj sadašnjosti. Izaberite koga god želite i usporedite ih sa Titom? Čini mi se da svi zajedno, sve i da jesu bili sposobni (a nisu!) ne bi mogli stvoriti ni pola onoga što je Tito stvorio. Kako uopšte i na kojim premisama uspoređivati s Titovim značajem, jednog pukovnika Dražu Mihailovića, poluinteligentnog Antu Pavelića, anemične dinaste Karađorđeviće, pukovnika i bana Josipa Jelačića, islamistu Aliju Izetbegovića, komunističkog spletkaroša i vlastoljuba Slobodana Miloševića, titovog generala Franju Tuđmana... Šta su oni stvorili? Kakve vrijednosti, kakvu veličinu? Kakve su to danas države!? Jedna Hrvatska, zavijeke izgleda nekome ili nečemu podređena, ili tajnovitom Vatikanu ili još tajnovitijim masonima... Jedna Srbija, uvijek spremna, a nikada „Velika“, svijetu u najveću ruku osrednja, a Balkanu taman seljačka i nevjerovatno bahata... Jednu Bosnu i Hercegovinu, uvjek svačiju, a nikad ničiju, s historijskom ostavštinom nikad razvijenog kozmopolitizma i nerazumom prvoklasnog ksenofoba. Slovence, Albance, Crnogorce i Makednoce ostavljam kao periferne identitete, svakoga u njegovoj sopstvenoj poziciji unutar ili naspram jugoslavenstva ili čak u opoziciji ka njemu. Zavisi. Njima je jugoslavenstvo u ovoj ili onoj mjeri trebalo, te su se prema njemu tako i odnosili. Sukladno kokalnim potrebama i lokalnim (ne)prilikama! Slovencima je bilo potrebno da se othrvaju austrijskim gospodarima i klerikalnoj dekadenciji, Albancima je koristilo, jer su predugo bili nemoćni i marginalni, Crnogorcima je bilo neophodno jer su predugo bili zadnja i najmanja rupa na svirali velike Moskve i bliskog Beograda. Makedoncima da opstanu od grecizacije, bulgarizacije i albanizacije, jugoslavenstvo je njima bilo stepen iznad srbizma, nešto nalik prosrpskoj južnoslavenskoj bratskoj koaliciji.

Zaboravili smo da se jugoslavenstvo rodilo iz sušte potreba da budemo i ostanemo svoji na svome i da svojim upravljamo, a ne da nama upravljaju drugi na naš račun. Nije jugoslavenstvo stvorio Tito! Tito je samo jugoslavenstvu dao tada moguće socijalističko naličje. Jugoslavenstvo se stvaralo stotinama godina ranije, a Tito mu je jedini dao formu realnog jedinstva s naglaskom na bratstvo. Hrvate je jugoslavenstvo kroz povijest u nekoliko navrata spasilo i od mađarizacije, i od germanizacije i od talijanizacije, ali ne i od srbizacije. Bošnjake je jugoslavenstvo dovoljno spasilo i od srbizacije i od kroatizacije, a nije im pri tome ni oduzelo Islam, ni Bosnu, ni Hercegovinu, pa čak ni sam Sandžak. Zaboravili su Bošnjaci da je Bosnu i Hercegovinu sultan prodao austrijskom caru, a Tito im je vratio! Jugoslavenstvo je Srbima objeručke ponudilo bijeg od viševjekovnog kompleksa inferiornosti i sušte balkanske prosječnosti, ali Srbi su raširene ruke jugoslavenstva brzo zamijenili krilima belog orla u želji da se predstave kao alfa i omega samog jugoslavenstva i gospodarima svih Jugoslavena, toliko perfidno, uporno i krvoločno da su ga na kraju 20. vijeka počopali. Otkrivši vješto prikrivanu sliku, ali ne onog ponosnog i gordog orla, već običnog balkanskog gologlavog lešinara.

Šta nakon svega mi Jugoslaveni imamo danas u 21. vijeku!? Svi skupa imamo samo laži nad lažima, jad nad jadima, bijedu nad bijedom, i samo još rijetki imaju snage osjetiti stid i sramotu. Mnogi od nas su već zaboravili da smo jednom upravo mi bili ti Jugoslaveni i da se nismo uspjeli izboriti da to i ostanemo. I dok danas živimo razasuti po bijelome svijetu i stjerani u rupe ili na margine upitno moralnog ili otvoreno nemoralnog društva, pitam se da li ćemo ikada opet imati domovinu? Da li se iz sve ove paleži, zla i neviđene pljačke može, nekada opet izdići neka nova i bolja Jugoslavija? Valjda dok ima našeg imena, našeg jugoslavenskog jezika ima i nade.

Dok nada preživljava, pozdravljajmo oborenih glava svjetske potkusurivače i vrhunske hoštapleri, kao spasitelje i diplomate. Dopustimo ima da paradiraju našim oronulim čaršijama i prave cirkuske predstave, otvorimo im vrata svojih domova. Ponudimo sinove i kćeri naše, za blještavilo njihovih blaga. Sjedimo, posmatrajmo i ispratimo njihove neupitne istine, aplaudirajmo njihovim počastima i divimo se njihovoj veličini, kao da smo i mi dio iste, kao da smo ikada i bili i kao da ćemo ikada i biti. Možda je vrijeme da poneko među nama i unovči sve ove naše laži, naš jad i našu bijedu, bez imalo stida i bez imalo sramote!

Na dugo priželjkivanom putu za obećanu Njemačku odlaze nijeme kolone, istrenirane da i dalje šute i trpe. Upravo onakve kakve je Njemačka oduvijek željela i cijenila. Možemo još baciti pokoji pogled na rusko-tursku patetiku, dramatiku i ispraznu slatkorječivost za dobrobit svih naših otvoreno prodanih i lopovskih elita.

I jebo nas i svijeti vrijeme, dokle smo došli i kuda pošli, da se danas Nijemci brinu i zgražavaju nad neoustaškim skrnavljenjem partizanskog groblja u Mostaru!?