Ima li ko šta da doda!?

Rodni list je nevažan u odnosu na potvrdu mjesta boravka tj. mjesta gdje se plaćaju porezi i računi. Pojam domovine/otadžbine je također u potpunosti nebitan. Rodni kraj, porijeklo, rod, maternji jezik u ovakom obliku kapitalizma ne znače ništa. Jedino je bitno koliko imaš snage da te se uzjaše u odnosu na mozak koji ne koristiš. Plata, bankovni račun i krediti ne razvrstavaju ljude ni po nacionalnoj, ni po religijskoj, ni po bilo kakvoj sličnoj osnovi nazovi-identiteta, već isključivo po prihodima i rashodima. Ni nacionalna pripadnost, ni religijska zajednica ne plaćaju mjesečne račune pojedinca. Ti isti rashodi, računi i cijene proizvoda svakih nekoliko mjeseci se povećavaju, a mjesečna zarada ostaje ista (ukoliko imate "sreće"!). Opadanje platežne mogućnosti postaje sušta realnost i okaraktriše se kao egistencija u opadanju. Egzistencija bi trebala predstavljat "življenje", a to "življenje" u suštini je samo puko preživljavanje. Neko je u bankarskim sistemima izračunao koliko novaca je potrebno za to PREŽIVLJAVANJE! Pa se nama (javnosti) pojam takvog preživljavanja izračuna pod pojmom "prosječna plata", o penzijama/mirovinama da ne govorim. Vjerovatno hrvatska verzija ovog naziva mnogo više govori. Mirovina bi trebala značiti da "miruješ", hiberniraš, doza kisika da dišeš, al da se ne zadišeš, doza vode da ne dehidriraš, al ne i da se napiješ, doza hrane da pojedeš, samo da pregladniš.Tako se naše "društvo i sistem" izgleda zahvaljuju svojim roditeljima. Toliko o penzionerima/umirovljenicima, sve više od ovga vodi direktno u smrt. Radno sposobni (najčešće roditelji), trpe svakodnevna poniženja i saginju kičmu pred poslodavcima, zaradi svoje djece i njihovih potreba, zaradi rata kredita i minusa, zaradi bolesnih članova familije, zaradi toga da umjesto imat posao, vrlo lako i jednostavno može biti nemat posao. Ona starija radna ekipa, koja je bila nadomak penzionisanja i umirovljenja, nedavno je dobila "egzistencijanu" šamarčinu u pogledu samanjenja primanja u slučaju penzionisanja. Moje generacije više ne vjeruju ni u kakave fondove, a kamoli u penzioni/mirovinski i zdravstveni fond. Što smo mi bliži to ga manje ima. Najsretniji bi bili da nam te novce koje nam odbijaju od plate daju na ruke, pa ako obolimo eto nas na facebook da nam ili donirate ili da skviknemo. O kvalitetnim godišnjim odmorima da ne govorim, o mogućnostima da se otputuje preko granice također! O mogućnostima da ti se dijete ozbiljno zabavi nekim sportom također, misaona imenica, bez nekoliko stoja (čitaj preko dvije!) sve se svodi da kao roditelj moraš dežurat pri/oko/u sportskom društvu... Eto priča nekako završi na novcu, sama od sebe se odmače od svoga početka, od nacije, od vjere. od pojma domovine, od ideala. Vrijeme je da se pogledamo u ogledalo i priznamo da će i nacionalni i vjerski identitet uskoro postati krpa kao i poderani dres omiljenog kluba za koji smo vjerovali da je jedan i jedini i da će takav biti dovijeka. Nema to u ovakvim pravilima igre. To je laž! To je klasična samoobmana. U kapitalizmu postoji samo jedan Bog i njegovo ime je PROFIT, sve ostalo je uspavanka za djecu i široke narodne mase. Takva neutaživa glad za profitom pojedinaca je uništila pojam društva. Društvo više ne postoji, društvo je već odavno iluzija, a samim tim i pojam države je iluzija, pojam zastave, pojam nacionalnog ponosa... Sve je to samo brendirani proizvod koji prodaju oni koji od toga imaju korist. Država je samo granicama omeđeno tržište, a socijalna država još samo ponegdje postoji u obrisima socijalnih davanja stanovništvu u srazmjeru sa cijenama na datom tržištu. Pa, ko to još uzgaja hranu za sebe!? Oni koji uzgajaju ne uzgajaju za sebe, već za PROFIT! U suprotnom, se linijom manjeg otpora priklanjaju konzumerističkoj strani, a prozvodni sistem ih potiče da se priključe masi nezadovoljnih koji gledaju šarene reklame skupih i nedostižnih proizvoda ili nezamislivo skupih ljetovanja s bijelo-azurno blještavih razglednica planinskih i primorskih rajeva. ODMOR u kapitalizmu ima preveliku cijenu, čak je precijenjen. Podrazumijeva aktivni angažman robova koji moraju doprinijeti ugođaju samog pojedinca I njegovog ličnog odmora, inače, nije odmor! Ja nisam susretao reklame Kazahstana, Ugande ili Bolivije, već samo Turske, Italije, Grčke, Španije.... Samo ona mjesta gdje se krvavo zarađeno prebrzo potroši, tj. ponovo pusti u opticaj. Prije dvadesetak godina sam se kao dijete kupao u rijekama koje jedva da se tako mogu danas i nazvati, ukoliko vode uopšte i ima, a o zagađenju da ne govorim. Tada sam znao čuvati krave i ovce, a danas od pilećih bataka ne mogu da udahnem kako treba. Sav sam se natovio, samo što nekukuriknem. Paradajz već godinama nije za salate kao ni krastavac, a ona bijela tekućina koju zovu mlijekom, samo čekam još da napišu da nema mlijećne masti nikako. Krompir kada kupim, prvo skinem 15-20% zaljepljene prašine, da bi ispod nje zinule crne rupe s površine kojima se velika crna rupetina krije u središtu samog krompira. Tako od kile, pola bacim, jer je već nešto pojelo. I tako bez onog slova E i uz njega par brojeva, nema šta da zasiti glad, a ovu flaširanu vodu što je kupujem, sve sam više i više žedan. Eeeee... Nikako da sažvačem sve ovo što nam uvaljuju, a ponajmanje koje smo mi ovce, pa sve to kupujemo! Domaće nam ne valja i nek nam je onda tuđe najbolje. Nek nema ni nas. Uskoro. Ko preseli nadobro preselio.