9. januar: Dan za medije

Prođe i ove godine 9. januar Dan Republike Srpske, Dan manjeg entiteta, ili kako ga sve već ne nazivamo. Odličan povod da se poslije novogodišnjih okupljnje, praznika, slavlja, pijanki i duhovnog opuštanja, opet manipulativno zategnu svima poznate i dobrano prehrđale nacionalističke strune naših političkih elita. Prošeta predsjednik bijelom linijom banjalučkoga asfalta i zakitiše ga mikrofonima sa svih strana. Čeka obezglavljeni, jadni i bijedni narod šta će izać iz njegovih usta... Kao da će nekom sunce zasjat, a nekom mrkli mrak na oći pasti zbog njegovih izjava. Zaigrani podmladak mu stranke kaže osmislio i podijelio prve pasoše Republike Srpske... Gdje li će!? Dokle će!? Sveopšti karneval vanpameti, za koji su ipak potrošene pare... Kojih za narod nema.

Razmišljam malo o toj paradi svesrpskog ponosa na ulicama Banja Luke... Nije mi ni smiješna, nego otužna i žalosna. Da ne kažem, nekako – lažna! Pa zar ratni huškači i velikosrbi nisu planirali povući svoju državnu zapadnu granicu daleko na famozno-fantomskoj liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica!? Prije četvrt vijeka pod JNA su puškom držali gotovo jednu trećinu Hrvatske, podno Zadra i podno Dubrovnika, u Konavlima su izlazili na Jadransko more! Tada su također, pod „srpskim opštinama“ u BiH imali oko 60ak posto teritorija! Tada su četnici, osokoljeni dijapazonom JNA naoružanja rušili i palili sve pred sobom. Harali su, ubijali i klali 1991., 1992., 1993. sve čega i koga su se dočepali. Četinici su u tom sumanuto-divljačkom pohodu i Srbe intenzivno četnicizirali. Crnogorcima su pravoslavni križ nabijali na nos zajedno sa velikosrpstvom, nakon što im „krnje jugoslavenstvo“ nisu više mogli podvaliti ni za naftu, ni za cigarete, ni za kokain. Sav dostupni jugoslavenski ljudski i moralni šljam su otpustili iz nekadašnjih SFRJovskih zatvora i sa robije iz zaposlili i angažovali na istaknuta biznismenska mjesta i na čela uvozno-izvoznih firmi. Umjesto kulturno-odgojno-obrazovnih sadržaja u svim medijima instalirali su propagandnu mašineriju petorazrednih neuspješnika, turbofolk narkomana i plejadu prostitutki, hoštaplera i sitnih kriminalaca. Svima njima je kokarda bila estradni simbol za zadovoljavanje ličnih i preambicioznih oportunističkih apetitluka. Dok su su ovi iživljavali na zdravom razumu srpskog naroda, u zaleđu i van domašaja ratne tehnike i mašinerije, četnički psi rata su krvoločno i bijesno trgali sve znakove normalnog života širom Hrvatske i BiH. Ovo pijano i nadrogirano bjesnilo velikosrpstva je po svim zakonima prirode moralo doseći svoj vrhunac i osjetiti početak kraja. Ako je početak četničkog zvjerskog divljanja bio Vukovar, Sarajevo, Goražde, Bihać, Tuzla – poligoni najperfidnijeg četničkog sadizma, vrhunac četničkog krvološtva je poslije svih gradova istočne Bosne je bila Srebrenica... Taj početak kraja su na svojim leđima na kraju iznijele kolone civlinog srpskog stanovništa iz seoskih prostranstava hrvatske i bosanske Krajine i Slavonije 1994. i 1995. Ostavljeni, izigrani, izmanipulisani, demoralisani... krenuli su... Pukla je tako iznutra tikva velikosrpstva. Srbima se više nije ratovalo. Nije im se više gledalo kako divljci između njihovih redova proljevaju krv njihovih komšija, niti su bili više spremni u svoje ruke uzeti već krvlju umazane koljačke noževe. Dogodilo se tako tiho i stihijsko buđenje razuma. Dogodila se neminovna, masovna, ali i do dan danas prešućena i tiha kapitulacija velikosrpstva.  Pokrenuta narodna masa Srba je poslala poruku da od zamišljene iluzije Velike Srbije nema ništa! Kažu svjedoci da je i Banja Luka tada bila sva na nogama i spremna na polazak ka istoku, ka Srbiji. U Beograd. Slobinim propagandistima, četnicima i velikosrbima krivac je bio izvanjski faktor, tj. cijeli svijet!!! Samo je Rusija ostala kao i prečesto prije romatičn-kardinalna tačka i vječna utjeha velikosrpskoj drami i elegiji. Sagledavanje sopstvenih promašaja je anatemisano kao nacionalna izdaja, a konstatacija da su Srbi izgubili sve ratove 90ih bi se trebala izgubiti negdje u sveopštoj i tradicionalno ustaljenoj šutnji. Zadnje poglavlje 90ih su bili bijedni trzaji ostataka velikosrpskih nazovi-vojnih prezanja na Kosovu.

Vrhunac poraza ove nehumane, divljačke i iznad svega glupe politike velikosrpstva je bila nezavisnost Kosova i učlanjenje Grne Gore u NATO pakt.

Ostala je, nama rijetkima draga Bosna i Hercegovina da je đilkoški mrcvari laktaški kabadahija s gardom kriminalaca, na izlizanoj matrici velenacionalnih ublehaških obećanja i uzaludnih radovanja. Da nakupljeni sa šačićom napačenog i glupo ponosnog naroda uniformišu RS i ovog 9. januara 2018.

A pasoši!? Žalosti moja. Dokle će!? Đe će!?

Da sve ovo skupa nije slika naše sveopšte nemoći i očaja, možda bi se imali čemu i nasmijati!?