Suštinska negacija pojma bosanske državnosti i samonegacija bosanske nacije od strane zvanične Srbije, Hrvatske i dijelom Bosne i Hercegovine kroz 20. vijek - prvi dio

Danas, u 21. vijeku u Bosni, gotovo nikako ili krajnje teško možemo napraviti bili kakav pozitivan iskorak i političko-istorijske demone 20. vijeka ostaviti isključivo na bavljenje historijskoj struci. Zašto je to tako kod nas? Jedan od veoma bitnih razloga je trenutni pojam bh. državnosti koji se ne razlikuje mnogo od sličnih projekata koji su Bosni kroz 20. vijek nametani, nekada vojnom i policijskom silom, a nekada, češće i permanentnije politikama koje možemo slobodno nazvati antibosanskim kada je u pitanju državnost Bosne i opstojnost bosanske nacije.

Namjera mi je hronološki istaknuti i povezati pojedine istorijske događaje i kontinuiranu stogodišnju negaciju pojma bosanske državnosti i samonegacije bosanske nacionalnosti od strane zvaničnog i političkog Beograda, Zagreba i Sarajeva. Da ne bude zabune, uvjerenja sam da negiranje Bosne nije isključiva zasluga Srbije i Hrvatske. Problematika negiranja Bosne seže dublje u prošlost od 20. vijeka, i uključuje i međunardno veće faktore od Hrvatske i Srbije, ali ove dvije države ili njihove zvanične politike su kroz 20. vijek kreirale i implementirale najagresivniji pristup negaciji Bosne i bosanstva.

Ove godine se navršava stota obljetnica od proglašenja Niške deklaracije, pa ću nju uzeti za početak ove tematike. Niška deklaracija je nastala 1917. godine koja je suštinska prekretnica Prvog svjetskog rata. Te su godine Rusi istupili iz rata i uronili u revolucije, a Amerikanci su zvanično i fizički stupili u rat i odredili njegov konačni ishod. Srbija (domovina Niške deklaracije), je u Prvom svjetskom ratu stala na stranu Antante. Mogli bi reći da nije ni imala nekoga izbora, jer je napadnuta od strane Austro-Ugarske pod optužbom da je organizirala sarajevski atentat 1914. Već te godine, Srbija uspjeva šokirati svijet domaćim pobjedama nad nadmoćnijom vojskom A.-U. u dvijema bitkama, na planini Ceru i na rijeci Kolubari. Srpska slava inicijalne pobjede nije trajala dugo, već slijedeće 1915. Srbija je vojno pregažena uz njemčku vojnu asistenciju austro-ugarskim trupama. Ideja realizacije Srbije kao političkoga Pijemonta na Balkanu je doživjela vojni, ali ne i politički poraz! Vodeće članice Antante potom organizuju okupljanje ostataka srbijanske i crnogorske vojske (uz prebjege iz redova a.-u. vojske iz drugih južnoslavenskih naroda, Mile Budak, Josip Broz i drugi kasnije poznati ili nepoznati akteri toga vremena) s ciljem formiranja i aktiviranja Solunskoga fronta.

Pored vojne djelovala je i politička platforma Antante sa sjedištima u Londonu i Parizu. Formiraju se politička tijela Jugoslavenski odbor i Jugoslavenski klub. Godina 1917. tako i na regionalnom planu, pored međunarodnog, postaje politička prekretnica i na Balkanu. Srpsko-hrvatska borba za pozicije moći nakon rata započinje uz arbitražu Pariza i Londona. Koja će strana izaći na političku pozornicu kao pobjednička po okončanju rata postaje izvjesno. U Londonu djeluje predsjednik izbjegličke Vlade Kraljevine Srbije, Nikola Pašić, koji licemjerno preuzima i kopira negdašnju ulogu grofa Kamila Kavura u procesu ujedinjenja Italije 1860-ih, predstavljajući sebe Londonu i Parizu političkim ujediniteljem poslijeratne Jugoslavije, a znamo da je bio srbijanski radikal i jedan od najgorljivijih protagonista ideje Velike Srbije i monarhističkog državnog modela. Italija se ujedinila kao Kraljevina, pa zašto onda ne bi i svi Srbi mogli živjeti u istoj državi, pa makar se ona morala zvati i Jugoslavija!? Mnogo ozbiljnija politička ideja jugoslavenstva, od ove srpske verzije, je ponikla ipak od političkih aktera sa ove strane Drine! Dva politička tijela zaslužuju pažnju, a to su Jugoslavenski klubu u Carevinskom vijeću (Svibanjska deklaracija) sa Antunom Korošcem i izbjegličko političko tijelo Jugoslavenski odbor sa Antom Trumbićem. JK je predstavljao legitimno političko tijelo južnoslavenskoga dijela Monarhije nastalo u Beču 30.5.1917., a JO nije imao politički legitimitet, jer je nastao na inicijativu političkih emigranata u Parizu 30.5.1915.