Srpski nacionalizam je stariji od coca cole, Idemo u prošlost 137 godina

Nemalo pritiska sam doživio od strane srpskog nacionalizma i ne mogu da shvatim zašto još uvijek postoji. Istorijske činjenice govore protiv nacionalizma. Neću ići daleko u istoriju dovoljno je do otomanskog carstva. Raspalo se i došlo je do podjela na balkanu i stiže sanstefanski mir. Nije on samo bitan za ove naše prostore ali vezan je i za nas.   

Ovim mirom, Osmanlije su dale dijelove Armenije i Dobrudže Rusiji, pristale su platiti velike ratne odštete, priznale su Rumunjsku, Srbiji i Crnu Goru kao neovisne države, povećavši površinu Srbije i Crne Gore na uštrb Albanije. Bugarska je postala autonomna kneževina uveliko proširivši svoj teritorij, a Osmanlije su obećale provesti reforme u Bosni i Hecregovini.  Sveo ovo je potvrdjeno berlinskim kongresom. 

ko je ovdje naivan

 Bosna i Hercegovina, premda pod osmanskim suverenitetom, dobila bi značajnu autonomiju, dok su dobici za Srbiju bili neznatni, jer je Rusija osjećala kako se Srbija sve više približava Austro-Ugarskoj.

Bosne i Hercegovine je dodijeljena Austro-Ugarskoj (1908. Austro-Ugarska će anektirati Bosnu i Hercegovinu). Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga na račun Turske: niški, pirotski, toplički i vranjski, Rumunjska je dobila Dobrudžu, a Crna Gora Nikšić, Podgoricu i Bar. Turska je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim građanima, ostvarujući tako odredbe Organskog zakona iz 1868.

Zemlje koje su ovim pregovorima dobile neovisnost trebale su preuzeti i dio turskog državnog duga, no to se nije dogodilo, jer nije nikad postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos. Prvobitni uzroci za planiranje i izvođenje Sarajevskog atentata leže još u 1878. godini, točnije u odlukama donešenim naBerlinskom kongresu kada Austro-Ugarska dobiva pravo okupirati Bosnu i Hercegovinu na trideset godina protivno vanjskopolitičkim interesima Srbije i Crne Gore koji su htjeli zajedno anektirati tu tadašnju Tursku pokrajinu. Formalno Bosna i Hercegovina je i dalje ostala Turska pokrajina, ali sada pod vojnom kontrolom Austro-Ugarske. Jedina potencijalna odšteta za očekivano teritorijalno širenje Srbiji postaje međunarodno priznanje nezavisnosti i pripojeno područje grada Niša i njegove pokrajine. Bez obzira na situaciju u Bosni sada i službeno nezavisna Srbija se počinje u vanjskopolitičkim poslovima oslanjati na Beč i pokušaje teritorijalnog širenja na istočni Balkan. Srpska katastrofa u agresivnom ratu protiv Bugarske 1885.-1886. nije završila okupacijom i aneksijom Srbije samo zbog intervencije Austro-Ugarske koja tada spašava srpsku nezavisnost. Prijateljski odnosi između Beograda i Beča će trajati sve do završetka vladavine Obrenovića.

Državnim udarom u Srbiji i dolaskom na vlast bivšega francuskog časnika Petra I. Karađorđevića 1903. godine, politički ciljevi se počinju mijenjati i jedan od najvažnijih ciljeva postaje oslobađanje porobljene srpske braće u Austro-Ugarskoj. Vanjskopolitički oslonac za tu politiku se našao u novim prijateljskim, savezničkim odnosima s Rusijom i Francuskom, dok zahlađenje s Austro-Ugarskom dovodi do carinskog rata (1906.-1911.), a aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine dovodi gotovo do pravog rata. Pobjeda Srbije u Balkanskim ratovima (1912. i 1913.) i njeno priključenje Kosova i Makedonije, ne sputava ambicije o oslobađanju porobljene braće u zapadnim zemljama koja neprestano jača.

S druge strane u Balkanskim područjima Austro-Ugarske dolazi do jačanja ideje o stvaranju južnoslavenske državne zajednice u kojoj prava Srba, Hrvata i Slovenaca neće biti ugnjetavana od Nijemaca i Mađara. To nezadovoljstvo Slavena je početkom dvadesetog stoljeća postalo očito i mlađoj generaciji državnih službenika u Beču čiji glavni predstavnik postaje prijestolonasljednik Franjo Ferdinand koji počinje zagovarati reformu dvojne Austrijsko-Mađarske unije u trojnu Austrijsko-Mađarsko-Slavensku uniju. Ta ideja je odbojna Mađarskim političarima koji bi tom reformom izgubili izlazak na more, ali ona je bila više nego odbojna Kraljevini Srbiji čiji premijer Nikola Pašić će kasnije izjaviti kako se jedini put u životu uplašio kada je čuo za tu Ferdinandovu ideju.

Nesto o atentatu u sarajevu

Osnovnu ulogu u atentatu odigrati će tajna srpska teroristička organizacija "Crna ruka" koja je službeno osnovana 10. lipnja 1910. godine, iako su njeni članovi već ranije bili uključeni u terorističke operacije i politička ubojstva kao na primjer ubojstvo srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Glavni zapovjednik "Crne Ruke" bio je ujedno i glavni zapovjednik Srpske vojne obavještajne službe pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Na području Bosne "Crna ruka" je kontrolirala organizaciju "Mlada Bosna" čiji članovi će izvršiti atentat.

Glavni organizator bio je agent srpske tajne službe Rade Malobabić, jedan od optuženika na zagrebačkom Veleizdajničkom procesu iz 1909. godine - osoba koja je prema kazivanju samogSvetozara Pribičevića i održavala vezu zagrebačkih "veleizdajnika" iz redova Srpske samostalne stranke sa srpskom tajnom službom. 

Situacija za Austro-Ugarsku nakon atentata je bila prilično jednostavna. Prijestolonasljednik je bio ubijen od pripadnika udruženja "Mlada Bosna" koji su bili obučavani i naoružani u Beogradu. Također Austro-Ugarska policija je našla dokument o organizaciji atentara potpisan od Nikole Pašića 5. lipnja 1914. godine (23 dana prije atentata) u kojem je napisan i nadimak jednog od atentatora. Srbija će 1917. godine izvesti pred sud sada nepoželjnog Dragutina Dimitrijevića Apisa zbog zločina nevezanih s ovim Sarajevskim atentatom i on će tada priznati da ga je organizirao u svojstvu "Glavnog zapovjednika Srpske vojne tajne službe".

Austro-Ugarska će nakon zvršetka preliminarne istrage o atentatu uputiti takozvani Srpanjski ultimatum Srbiji koji će na početku Srbija više manje prihvatiti, da bi ga nakon dobijene podrške od Rusije potom odbila. S druge strane bez obzira na dokaze koji povezuju Srbiju s ubojstvom Franje Ferdinanda, Austro-Ugarski car Franjo Josip I. žestoko se protivio objavi rata. Bez obzira na narodnu želju za osvetom, vlastito ministarstvo vanjskih poslova (u liku ministra grofa Leopolda Bertholda), zapovjedništvo vojske koje je zahtjevalo rat od 1913. godine (nakon Balkanskih ratova) i punu podršku Njemačke on je odbijao potpisati objavu rata. U tom trenutku najveće moguće napetosti dio srpskih vojnika se "pogrješkom" iskrcao na Austro-Ugarskoj obali na što su tamošnji vojnici pucali u zrak. To je bio završni "mirnodopski" akt krize stvorene atentatom u Sarajevu i Austro-Ugarska 28. srpnja 1914. godine objavljuje rat Srbiji.

Država Slovenaca, Hrvata i Srba proglašena je 29. listopada 1918., istodobno kada je Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne veze s Austro-Ugarskom. Nova je država nastala od ozemlja bivše Austro-Ugarske na kojima su živjeli južnoslavenski narodi. Na čelu države se nalazilo Narodno vijeće SHS, na čijem se čelu nalazio slovenski političar Anton Korošec, dok su potpredsjednici bili Hrvat Ante Pavelić, stariji i Srbin Svetozar Pribićević. Država SHS bezuspješno je pokušavala od sila Antante zatražiti priznanje. Istodobno su sa srpskom vladom tekli pregovori o njezinu ujedinjenju sKraljevinom Srbijom i Crnom Gorom. Ženevskom deklaracijom, 9. listopada 1918., bilo je predviđeno očuvanje Države SHS i Srbije kao zasebnih državnih cjelina i ustroj zajedničke vlade nove države za zajedničke poslove do donošenja ustava, ali je sadržaj ove deklaracije srpska vlada uskoro izigrala. Inicijativu o provođenju ujedinjenja preuzeo je prvak Hrvatsko-srpske koalicije Svetozar Pribićević i težište prenio na Narodno vijeće SHS u Zagrebu, koje je 24. studenog 1918. donijelo odluku o ujedinjenju Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom. Iako Hrvatski sabor taj akt nije usvojio, dana 1. prosinca 1918. u Beograduje srpski regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje i stvaranje Kraljevstva SHS, čime Država SHS prestaje postojati.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), naziv je za monarhiju koja je obuhvaćala područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije, nastala je 1. prosinca 1918. a prestala postojati uspostavom Demokratske Federativne Jugoslavije.

Prigodom nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, nije se niti jedna od tih država proširila na teritorij druge, nego je nastala unija Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije (koja je nekoliko dana ranije bila sebi pripojila Kraljevinu Crnu Goru), povodom čijeg su formiranja u pravnom redu obje te ranije države prestale postojati; kod sklapanja Ugovora u Saint Germainu iz 1919. godine je iz praktičnih razloga bilo ugovoreno da će nova Kraljevina SHS naslijediti ugovore "bivšeKraljevine Srbije". U Ugovoru iz Saint Germaina se doduše govori o "područjima pripojenima Srbiji od 1913. god. - ali se to odnosi na područja oduzeta Turskoj i Bugarskoj; u pogledu područja koje je nekad bila dijelom Austro - Ugarske (tj., u pogleduDržave SHS) i Kraljevine Srbije, govori se o slobodnom sklapanju unije, povodom koje je nastalo ("konstituirano") Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je uspostavilo suverenitet nad teritorijem i stanovništvom ranijih država.

Dana 6. siječnja 1929., preko Radio Beograda objavio je ukidanje Narodne skupštine i svih stranaka, uveo je diktaturu, koju će povijest pamtiti kao Šestosiječanjska diktatura, a sve je to opravdao krizom koju parlamentarci nisu uspjeli riješiti - između Kralja i Naroda od tog trenutka posrednika nije smjelo biti. Nekoliko mjeseci potom, kralj Aleksandar donosi novi Zakon o nazivu i podjeli države kojim će ime države promijeniti u Kraljevina Jugoslavija, provodeći, tako, geslo "Jedan narod, jedan kralj, jedna država", a istu će podijeliti na 9 banovina i grad Beograd. Ukinute su bilo kakve nacionalne posebnosti, a stvorena je, što i jest bilo jedno od izvornih ideja Karađorđevića, jugoslavenska nacija sa jugoslavenskim jezikom kao službenim.

Naravno da očekujem od onih koji su pročitali ovaj tekst da sam se koristio vikipediom. Napominjem, provjeri , čitaoče mene , provjeri i potraži istorijske činjenice postojanja Republike Srpske.