Šta to ima Zenica, a nema Sarajevo

Povod za jedan ovakav tekst je bio običan kafanski razgovor o tome šta pokazati gostu koji dolazi iz inostranstva i ništa ne zna o ovoj kotlini. Tekst koji slijedi napisan je u cugu i nije pripreman za objavu jer jednostavno bi izgubio na izvornosti kada bi se korigovao.

Ono što Zenica ima, a nema Sarajevo prije svega je Institut metalurgije sa ogromnom bibliotekom iz te oblasti. Naravno da se na to nadovezuje i geodezija, ali oni koji bi trebali da se brinu o tome ne vode računa da takvo šta je neophodno za imati u Zenici. Mislim na muzej metalurgije i metala. Tehnički park ili nešto slično.  Ulaganja nisu velika jer puno toga postoji i trebalo bi se samo iskombinovati. Takodje u zenici postoji jako puno materijala da se napravi muzej rudarstva čak postoji i jedna napuštena jama u kojoj bi se u prirodnom okruženju mogla posmatrati istorija i procesi iskopavanja uglja u zeničkoj kotlini. I ne samo to. Velike rudarske nesreće su nešto za podsjećanje na zaštitu radnika, rudara. Još uvijek u Zenici postoji zgrada fabrike papira. To su bili početci industrijalizacije u ovoj kotlini. Oni se naravno ne koriste, niti su u funkciji pokazivanja kako je to bilo. Ali materijali postoje u gradskom muzeju za jednu takvu stalnu postavku.

Da ne zaboravim da u Zenici postoje dvije koncenrtne dvorane. Jedna je naravno u pozorištu, a druga je u bivšem pozorištu i ona je u potpunosti devastirana. Takodje ima i jedna mala konferencijska dvorana u hkd Napredak. Postoji još jedna konferencijska aula koja je devastirana a nalazi se u sklopu Doma rudara.     

Naprimjer, u Zenici postoje tri botaničke bašte. Naravno one su male, ali su ipak zbirke koje bi mogle biti interesantne za pogledati. Gradski park je takodje vrlo interesantno mjesto medjutim zadnjih tridesetak godina je zapušten, tako da sve ono što je on činio je jednostavno nestalo i uništeno.

Treća stvar su vodene fontane kojih nema. u Zenici ih ima osam na različitim dijelovima grada. Medjutim, sve su zapuštene i nisu u funkciji.

Pod četiri da pričam o spomenicima borcima iz ratova koji su vodjeni na ovim našim prostorima. Do nekih od njih ne možeš ni doći. Samo u nekoliko trenutaka kada neko od službenih delegacija polaže cvijeće. Tokom godine su zapušteni i  zaboravljeni.

Stadion Bilino polje nema kafea niti prostora, da se udje na stadion jer je to u novijoj bosanskoj istoriji nogometa postalo zaista legendarno mjesto gdje reprezentacija ne gubi. Nije to neki veleljepi stadion, ali jeste mjesto gdje reprezentacija ne gubi. Da, ponavljam, on nema mjesto gdje se može kafa popiti i pogledati ono o čemu govorim. Bilino polje je još uvijek jedini nogometni stadion u BiH pravljen prema klasičnim nacrtima engleskog stadiona. Gdje se pored fudbala može igrati i ragbi. Moj prijatelj Mirza Dajić napisao je knjigu o odlasku reprezentacije na svjetsko prvenstvo. Medjutim, promocija knjige je bila trenutak i gotovo samo zato sto Mirza nije u Sarajevu i što nije Sarajevski novinar, ta knjiga će ostati u zapećku, mada je od državnog i istorijskog publicističkog značaja .

Takodje u Zenici postoji i vještačka stijena za penjanje. Postoje i povoljni uslovi za paraglajding. O tome se gotovo i ne priča .

Da ne govorim o pješačkim i biciklističkim stazama oko Zenice koje su vrlo interesantne i različitog intenziteta za vrlo šarolike kategorije i sposobnosti ljudi. Da spomenem i nekoliko vještačkih jezera koja su formirana ljudskim djelovanjem ali sada su dio prirode. Jedno se nalazi na Mošćanici i svi su izgledi da će biti zatrpano smećem tj. Otpadom. Mada je oživjelo ima i ribe u njemu i lokalno stanovništvo se kupa u njemu. Da, na rijeci Bosni ima i ribolovačka staza evropskog ranga. Dakle sportsko borilište.

E sad ono što je istorija i što su mi svi spomenuli kada sam ih pitao šta hvaliti ili goste odvesti u Zenici. Svi su rekli Vranduk i Smetovi. Niko ne zna priču ali znaju to spomenuti. Ima jedno malo turbe koje je jako vezano za Vranduk i priču o njemu i Vranduku malo ljudi zna.

 Medjutim, priča o Batonu koji  se spominje još u sedmom vijeku. Poslije njega Kulin ban i povelja. Kuća sudije Gradjese i crkva svetog Juraja u dvorištu te iste kuće su ipak bitne priče. Kraljica Katarina i posljednji Bosanski kralj Tomaš. Čak su zaboravljene i legende u ubistvu kralja Tomaša. Kraljica Katarina mu je bila druga žena, šta je sa prvom. Da, sve su to istorijski fakti koji bi mogli biti dobar početak legende.   

Zaboravih spomenuti iskopine iz trinaestog vijeka na lokalitetu Bilmišća koje su naravno ne iskorišćene.

Da malo pričamo i o vjerskim značajkama. Potočka džamija je jedna od najstarijih džamija u gradu i nije za izbjegavanje naprotiv pored vjerskog ona ima i kulturološki značaj. Druga takodje vrlo bitna je džamija na bulevaru. Jedna od rijetkih kod koje je munara drvena. Mala jedna džamija ali interesantno tehnikom gradnje. Crkva svetog Ilije u samom centru grada ima hidraulične orgulje. Nešto što baš nije često na ovim našim prostorima. Idealna za koncertna zbivanja pored religijskih obreda. 

Da ima jedna džamija otvorenog tipa, a ona se nalazi kod turbeta na drvenom mostu. Takodje jedna istorijski vrlo bitna značajka ove kotline.

 Pričati o Zenici i ne spomenuti zatvor bilo bi neoprostiv grijeh. I tu ima materijala za pokazati kako se razvijao taj oblik života i kazne istovremeno kroz vrijeme.

Novije generacije mi ne bi oprostile ako ne bih spomenuo Arenu, a ja bih ipak spomenuo bazene. Jer nekada davno Zenica je imala i vaterpolo klub.

Eh ono meni najdraže. Hrana. Zeničke pekare sa svojim kiflama i lepinama. Još uvijek ih je nekoliko koje rade na klasičan način i pripremaju klasične kruhove i druga peciva od brašna. Ćevapi. Zeničke čevapdžije ima ih nekoliko. Mali rat se vodi koji su bolji. Nacionalni restorani doduše jednog vlasnika ali na nekoliko mjesta u gradu na jelovniku je pura, maslanica, tagara, bosanski lonac, jagnjeće pečenje... itd.

 Zenica ima i svoj festival rakije. Koji se već sedam godina održava krajem januara, kada ljubitelji žestica iz okruženja donose svoje primjerke na takmičenje.

 Naravno, treba spomenuti i zeničkog prevrtača. Goluba koji su zenički golubari formirali u zadnjih gotovo četrdesetak godina.

Ima toga još ali mislim da je ovo previše i vremena i prostora za jedan tekst. Neki drugi put više.